Zadnjih nekoliko mjeseci osobno svjedočim promjenama u Zaboku koje me osobito raduju. Sve je krenulo s jednim predizbornim letkom na kojem sam vidjela da dotična stranka između ostalih obećanja, spominje i jednu stvar nakon koje sam se zapitala da li je Zabok napokon postao osvješteniji o onima kojima je pomoć najpotrebnija. Naime, radilo se o obećanju da će zbrinuti napuštene životinje i pobrinuti se o njihovom udomljavanju.

Malo nakon toga, održana je divna akcija u Polanoviću, skupljanje hrane, opreme i novčane pomoći za napuštene životinje o kojima brine jedna mala grupa ljudi. Svojim prihodima, svojom snagom, svojim sredstvima. A najviše, svojim srcem i svojim vremenom. Podijelila sam event, odazvalo se nekoliko prijatelja, kupilo se nešto hrane i opreme, poklonilo se. Uskoro će biti, nadam se, još sličnih akcija s još većim odazivom ljudi i više donacija, jer i više je nego potrebno.

Nedavno, otvorena je i nova veterinarska ambulanta u Zaboku, sa hotelom za pse. Ambulanta u rangu svjetskih ambulanti, moderna, dobro opremljena, sa educiranim osobljem. Nadam se da će ljudi znati prepoznati potrebu za takvim prostorom i koristiti ga maksimalno u svrhu pružanja kvalitetnijeg života svojih životinja.
 
Uprkost svim ovim događajima koji su dokaz da Zagorje ipak ima jednu struju ljudi koji shvaćaju problematiku brige za živo biće, još uvijek nam je jedna stvar najpotrebnija. A to je edukacija. Osobno se bojim da u Zagorju još uvijek postoji jedna zadrška prema steriliziranju i kastriranju mačaka i pasa. Ne jednom sam čula komentare tipa da ne bi valjda mačku ili psu oduzeli muškost. Ne bi valjda sterilizirali kujicu ili mačku kad je lakše, a da ne pišem jeftinije, riješiti se štenadi i mačića na raznorazne, nama svima dobro znane načine. Nehumane i okrutne. Kastriranje i steriliziranje je kod nas na žalost još uvijek bauk i ljudi od toga zaziru. Nisu educirani o tim, danas vrlo jednostavnim i rutinskim zahvatima.

Ne shvaćaju da im je mnogo jeftinije sterilizirati kujicu nego za nekoliko godina plaćati liječenje gnojne upale maternice koja se steriliziranjem može spriječiti. Ne shvaćaju da nekastrirani mačak i nesterilizirana mačka mogu napraviti preko 1000 potomaka kroz jedan prosječan mačji životni vijek. Ne znaju za mačju sidu, za mačju leukemiju. Da su sve napuštenje životinje, bolesne, ozlijeđene na cesti, potomci, najčešće neželjeni, nečijih kućnih ljubimaca. Ili čak nečiji bivši, a sada ničiji, kućni ljubimci.
    
Pitam se, ima li smisla uopće objašnjavati problematiku nekome tko smatra da su 2 metra lanca, kruh i voda sasvim dovoljni jednom psu za proživjeti život. Ako pas postane smetnja i na tih svojih 2 metra lanca, pa uvijek postoji susjed lovac koji lako problem riješi. Sjetite se samo koliko vaših susjeda, vaše obitelji bližnje i daljnje još uvijek, u 21. stoljeću ima pse na lancu, u uvjetima kakve ne bi poželjeli najgorem neprijatelju, a kamoli životinji koja s razlogom nosi titulu čovjekovog najboljeg prijatelja. Zar nije lakše i jednostavnije ne imati životinju ako se za nju nema adekvatnih uvjeta nego je imati tek toliko?

     
Lutalice, mačje i pasje, naša su odgovornost. Sve kreće od malog čovjeka, od pojedinca. Našeg odnosa prema drugom životu, a pogotovo onom koji si ne može sam pomoći. Često se postavlja pitanje, a što sa ljudima, zašto se životinje stavljaju ispred ljudi? Zašto netko radi akciju pomoći životinjama kraj potrebitih ljudi? Mene više zanima zašto se postavlja to pitanje, te zašto sve ostaje na tome pitanju?

Svi imamo jednake mogućnosti i sposobnosti, umjesto pitanja, nije li poštenije djelovati na onom području koje nam je bliže, pa da eto, obadvije fronte budu zadovoljene, i ona na kojoj se pomaže ljudima i ona na kojoj se pomaže životinjama. Bilo kakva pomoć upućena bilo kome ne bi trebala nailaziti na pitanje zašto. Pomaganje je pomalo i sebičan čin. Nakon pomaganja, nakon pružanja brige i njege potrebitima, osjećate se bolje, jer znate da ste učinili dobru stvar. Moj savjet – budite sebični!