Štiela bi z vami podeljiti priču, zdej več pokojne Katarine Mitrečić. Kratke, od srca z drhtavu staračku ruku opisala je svoju ljubaf prema mužu Dragecu, poklje njegve smrti.Zapisane je ostavila svoje dece, sinu i čeri Ruže, moje pajdašice.

Na kraju svoje ljubavne priče napisala je ovak:

Dragi moji najmiliji.
„Ovo što sam napisala možete dati svakom tko želi pročitati, ali samo poslije moje smrti. Neka ga posjeti na svu radost i bolna sjećanja. Živite u ljubavi, vjernosti i sreći. Volite se, poštujte jer radost kratko traje, a tuga i bol u srcu vječno ostaje.“

Tak je te došlje h moje ruke. Ja vam darujem zdej i drugi put dielec jedne veljike, zapisane h srcu i na papieru, nigdar pozabljene ljubavi, kak h mladosti, tak h starosti. Katarina je svoju priču nazvala: „Radosna i bolna sjećanja“ i počela ovak, h orginalu kak je ona zapisala:

„Dragec, deca sme bilji, s kravami na pašu hodilji, lovice se igrali, veseli bili. U sedamnaestoj godini jedan drugom ljubav obećali. Radosno skupa hodili, na peračehu, na lupitvu, na proščenje se z becikljinom vozilji. Dvadesetosmuga desetuga 1948. godine u vojsku si otišel. Dvajstšest meseci pismenu ljubav sme vodilji. 25.11.1950. vratio si se doma. Dalje se nastavila ljubav po starom. Susedi su nam se smejali i ogovarali nas, ali mi nisme za te marili. I se sme im opraščali, o vjenčanju maštali, makar nam to pojedini nisu dali. Ali 20.10.1951. godine silom smo se venčali. Teško smo živeli, ali smo se sve više voljeli. Sve uvrede i boli skupa smo trpeli. 24.08.1952. dragi Bog podario nam prvo dijete. Teško smo živjeli, gladni bili, teško radili i sve trpeli. Noću plakali, plačući razgovarali i pomalo počeli kućicu graditi. Nisu nam njegva braća dali. Silom smo ju najviše i velikom gladu i boli sami napravili. 20.01.1957. Bog nam podari i drugo, muško dijete.

Onda je počelo najveće zlo. Nemaš jesti, nemaš piti, nemaš za što kupiti, a moraš raditi. To smo trpjeli još dvije godine. Onda smo se preselili u našu kućicu. Početak je bio težak, ali smo bili sretni i radosni jer više nismo bili gladni. Za kratko vrijeme napravili štalicu, kupili kravicu, neumorno radili i radovali se, veseli bili. U veselju i radosti smo decu othranjivali i puno toga priskrbeli. Djecu smo othranili i oženili, kuće njim pomagali napraviti, decu im pomagali podići i puno toga napraviti. Sada smo oboljeli, nije više kao prije. Drugi su osjećaji, druge su misli, strah i trepet. Nema više mirnog spavanja, nema one radosti i veselja već samo tuga i strah. U toj tuzi i strahu doživjeli smo 50. godišnjicu braka.

Dragec, sjećaš se kad smo pri Hračku na verande sedeli zagrljeni i zviezde gledeli, brojili i odabirali? Odabrali smo dvije najbliže i najveće. To su bile zvijezde naše ljubavi. Nakon našega zlatnuga pira, skupa sme živelji još 7 mesece, 15 i pol dana. Dragi Bog preselio tvoju dušu 06.06.2002. k sebi na vječni počinak. I tvoja se zvijezda zgasila. A moja zvijezda na moj prozor tužno svjetli i čaka i čaka da ju moja duša h gasi. Voljeni moj nedostaješ mi još više i više. Za saku dobru reč, za saki pogled, za saki smeh i svaki zagrljaj i poljubac tvoj, za sve najljepše od mojeg ti srca najljepša fala. Bio si mi vjera, ufanje i ljubaf. Bio si mi radost sva, bio si sreća sva, u srcu žiča kras u životu vječni spas. Dugi su mi dani, još dulje noći, u mislima te nosim, hoćeš li mi opet u snove doći.

Ali nije kraj! Nije kraj kad odu oči koje voliš, kad ode osmjeh koji pratiš, kad ode dobrota koju trebaš. Nije kraj kad odu ruke koje grle, kad ode ljubav koja grije, kad ode duša koja snije. I nije kraj. Tu su sjećanja koja ne nestaju, tu su suze koje ne prestaju. Kao mjesec na nebu sama sam. S ponosom i tugom pamtim tvoju dobrotu i plemenitost, poštenje i vjernost, osmjeh i toplinu. Hvala ti. Jer, da tebe nije bilo, ne bi znala što je ljubav. Nedostaje mi beskrajno tvoja blizina, tvoj osmjeh, tvoj glas, tvoja ljubav, tvoja nježnost i naš život. Prošlo je punih šest ljeta, šest jeseni, šest zima i šest proljeća. Za tobom tugujem, plačem i nikad i nikad utješit se neću. Šest je godina od kad je srce tvoje kucati prestalo.

Tvoje tijelo kraj mene ne spava. Tvoja duša na nebu vječni san sniva. I čuva mjesto mojoj da joj se pridruži, da na ovom svijetu ne živi u tuzi.“