'Ovog Uskrsa bit će važno da smo živi i zdravi, da imamo jedni druge'

[zl] Za početak, predstavite se našim čitateljima. Kada ste došli na mjesto župnika u krapinsku Župu, kakvi su Vaši dosadašnji dojmovi o ovoj župi, kako 'diše' župna zajednica?

VLČ. ŠTULJAN: Župnikom župe Sv. Nikole ovdje u Krapini postao sam prije nešto više od sedam mjeseci. Rođen sam 9. svibnja 1969. godine u Varaždinu. Poslije Osnovne škole u Novom Marofu, srednju nastavljam u tadašnjoj Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu. U sjemenište sam pošao sa još četiri svoja prijatelja iz iste škole i iste župe, Kraljice Sv. Krunice, Remetinec. Poslije završene srednje škole svi smo upisali Teološki fakultet, dvojica smo teologiju završili u Zagrebu, a po jedan u Splitu, Đakovu i Muenchenu. Četvorica smo postali svećenici. To je, ukratko, moj put do svećeništva koje živim već skoro 25 godina, točnije od 1995. godine kada me u Zagrebu zaredio blagopokojni kardinal Franjo Kuharić. Kroz to vrijeme kao župni vikar ili kapelan služio sam u župi Tijela Kristova – Sopot u Novom Zagrebu. Zanimljivo je da se sada u vrijeme pandemije koronavirusa većina sv. misa svakodnevno prenosi iz župne crkve Tijela Kristova - Sopot u kojoj sam bio tri godine u službi. Poslije sam dvije godine bio kapelan u župi Sv. Marka Križevčanina u Zagrebu na Selskoj Cesti.

Moja prva župnička služba je započela jubilarne 2000. godine i to u susjednoj župi Sv. Leopolda Mandića na zagrebačkoj Trešnjevci, Ljubljanica - Voltino. Ova je župa krajem prošle godine proslavila 25 godina od utemeljenja, a ja sam tamo bio župnikom više od polovice, 13 godina. Za to vrijeme izgradili smo župnu kuću i vjeronaučnu dvoranu, novu crkvu i pastoralni centar. Ova mi je župa uzela najviše snage i svećeničkog elana, ali mi je još i danas najdraža jer smo tu zajedno rasli vjernička zajednica i ja u zajedništvu, ljubavi i prijateljstvu. Gradili smo „novu crkvu za novo tisućljeće“. Kada i danas, nakon više godina, dođem u tu župu i susretnem se s vjernicima, još se osjećam kao u svojem drugom domu. Od 2013. do 2019. godine bio sam župnik i dekan u drevnoj i velikoj župi Sv. Anastazije u Samoboru. Kada sam krajem kolovoza prošle godine primio župu Sv. Nikole ovdje u Krapini, vidio sam da su svi crkveni objekti održavani i da je župa lijepo organizirana. Nakon prvotnog snalaženja i upoznavanja sa župom, Gradom Krapinom i ljudima, želio sam nastaviti već uhodanim smjerom koji se uspješno odvijao proteklih godina. Po prvi puta u svojem svećeničkom stažu došao sam na župu u kojoj nije trebalo nikakvih velikih radova, obnova i rekonstrukcija materijalnih objekata. Na tome sam zahvalan dragom Bogu i dosadašnjem župniku Tomici Šestaku koji je zajedno sa župljanima puno toga ovdje načinio.

Stoga sam se primio redovitog pastorala koji mi nije stran, a paralelno sam započeo upoznavanje župljana, osobito župnih suradnika, članova zborova, mladih, ministranata. Ovdje imamo samostan franjevaca, sestre sv. Križa, đakona Slavka te s njima također nastojim dobro surađivati. Izazov mi je i svetište Majke Božje Jeruzalemske, to drevno sveto mjesto posvećeno Majci Božjoj koje bih želio još više približiti vjernicima. Pomalo smo zaboravili koju je važnost ovo svetište imalo u povijesti ne samo našega Grada, nego i cijele naše domovine i šire. U ovom vremenu želimo ponovno obnoviti zavjet Majci Božjoj, kako bi nas i naše obitelji očuvala od zaraze koronavirusom i kako bismo svi iz ove nevolje izašli zdravi i živi, obnovljene i snažnije vjere.

[zl] Bliži nam se Uskrs. Zbog epidemije koronavirusa crkve su prazne, ne mogu se održavati mise, ispovijedi, okupljanja vjernika. Kako se vjernici u ovakvoj situaciji mogu najbolje pripremiti za najveći kršćanski blagdan?

VLČ. ŠTULJAN: Ovogodišnju korizmu svi proživljavamo dublje i ozbiljnije nego ikada prije. Već nekoliko tjedana doživljavamo ogroman teret zaraze koronavirusom Covid-19. Ono što je početkom godine bilo negdje daleko u Kini i Aziji, sada je tu među nama. Zaraza se lako širi, a posljedice su teške, mogu biti i sa smrtnom ishodom. Lijeka za sada još nema. Uz to u nedjelju, 23. ožujka naš glavni grad pogodio je težak potres koji nije samo protresao i srušio zgrade, kuće i mnoge sakralne objekte nego i ljude te im još više utjerao strah u kosti. Poslije toga počeo je padati snijeg te nas je okovala bura i hladnoća. Čak je došao i oblak pustinjskog pijeska iz daleke bliskoistočne zemlje koji je učinio da tih dana nad Hrvatskom bude najnečistiji zrak u cijeloj Europi. Sve nam ovo miriše na neka biblijska vremena i na zla koja su se sručila nad Egipat i Egipćane u vremenu Mojsija. Ovi apokaliptički znakovi nas ispunjavaju nemirom, nesigurnošću, strahom i mnogim pitanjima. Čak i mi vjernici nismo imuni na sve ove događaje. Izbijen nam je iz ruke onaj važni adut koji nas je u povijesti uvijek nosio, a to je zajedništvo.

I ono ljudsko, ali i molitveno i sakramentalno; zajedništvo u različitim pobožnostima. Tu samo zajedno od Boga tražili snagu, milost i mir u vremenu progonstava, u vremenu komunizma i ateizma, u vremenu ratova, u vremenu kad smo ostali bez ičega kao izbjeglice, kada su nam rušili crkve kuće i gradove… Tada smo u podrumima i u skloništima, na prvim crtama obrane, pa i u našim crkvama, okupljajući se, tražili snagu od Boga. I znali smo da nismo sami. Sada moramo ostati doma, ne smijemo biti zajedno. To se odnosi čak i na naše crkve i slavljenje sv. misa. Nije jednostavno ostati sabran, očuvati vjeru, otjerati strah i nesigurnost. Ostaje nam ono zajedništvo koje nam nikakve restrikcije ne mogu uzeti. Duhovno i molitveno zajedništvo. Svaki dan nazove me netko od ljudi koje poznajem. Pitaju me kako sam, razgovaramo, dajemo jedni drugima podršku. Imamo nove tehnologije, internet, telefone, aplikacije, SMS poruke. Sve nam to omogućava da bez obzira na sve budemo zajedno, da jedni druge čujemo i zaželimo si dobro zdravlje i sreću. Neki drugi ljudi javljaju mi da mole svaki dan. Neki čak mole nekoliko krunica dnevno. Govore – „imamo sad vremena“. Jedna grupa naših čitača organizirala se i svaki dan bez prestanka (osim u noćnim satima) čitaju sv. Pismo. Organiziraju se molitvene podrške oboljelima, onima u izolaciji, onima usamljenima i napuštenima, liječnicima, medicinskom osoblju. Zahvaljujući modernoj tehnologiji i našim suradnicima, uspjeli smo da se naša misa u 10 sati svake nedjelje prenosi iz naše crkve u Krapini preko youtube aplikacije. Tako smo povezani i nedjeljnom sv. misom s našim župljanima.

[zl] Koja je, posebno u ovo vrijeme, uloga vjernika i kršćanina? Kako prebroditi ovo teško razdoblje, gdje naći pozitivne misli i nadu?

VLČ. ŠTULJAN: Ovih dana smo nabavili određenu količinu hrane i higijenskih potrepština za potrebite naše župe. Stvaramo popis potrebitih, a ja osobno uz pomoć nekoliko mladih koji su ujedno i volonteri u župnom Caritasu svaki dan posjećujem jednu, dvije ili tri obitelji i nosim im paket pomoći. To nije puno, možda nekoliko osnovnih potrepština, mala šunkica i jaja, ali je itekako važno kako bi ti ljudi osjetili da ovih dana nisu sami. Zaželim im sretan Uskrs i pozovem ih na molitvu barem jednog „Očenaša“ i za mene. Svaki drugi dan napišem neku misao ili molitvu na stranicu župnog weba te tako nastojim svima dati mogućnost da mogu ostati trajno povezani sa svojom župom i župnikom. U ovoj situaciji slave se „mise bez naroda“, mi ovdje u Krapini imamo sestre Sv. Križa koje su redovito sa svima povezane u molitvi. Ima ih četiri i svaki dan mole u 15 sati krunicu Božjeg milosrđa u sklopu svojega samostana, a pola sata prije sv. mise redovitu dnevnu krunicu. Tada slavimo sv. misu na koju dođe tek jedan ili dvoje vjernika koji se drže svih propisa o okupljanjima. Sve je to novi pastoral. Pastoral bez velikih okupljanja, bez masovnih slavlja, molitava i pobožnosti, ali ipak nas ispunjava radošću da na taj način kao vjernici možemo dati doprinos u ovim teškim vremenima. Vjerujemo da Božja pomoć neće izostati. Možda se pitamo kako je Bog dopustio da se takvo što uopće dogodi. Ali takvo pitanje već redovito postavljaju ljudi koji se Boga sjete jedino kad se dogodi kakva tragedija ili nevolja – tada Boga samo optužuju. Mi se vjernici ovih dana ne pitamo gdje je bio Bog i zašto nas je ostavio, nego si trebamo postaviti pitanje kamo smo to mi ljudi današnjice zalutali i zašto smo tako daleko otišli od Boga ili bez Boga. Bog je mrtav u mnogim dušama i mnogim srcima, vjera je kod mnogih ljudi zakržljala ili je samo izraz puste tradicije i običaja.

[zl] Za kraj, Vaša uskrsna poruka vašim župljanima i stanovnicima Krapinsko – zagorske županije?

VLČ. ŠTULJAN: Ovoga Uskrsa, možda potaknuti i ovim nemilim događajima, pobrinimo se da u našim obiteljima, u našim srcima, ponovno uskrsne pravi Bog – Isus Krist naš Spasitelj. Onaj koji je za nas trpio, umro i uskrsnuo. Ove godine neće biti važno tko će donijeti bogatiju košaricu na blagoslov uskrsnih jela, tko će obući ljepšu i moderniju odjeću, tko će ljepše urediti okućnicu… Bit će važno da smo svi živi i zdravi, da imamo jedni druge… I molit ćemo blagoslov Božji da opet vrati one zalutale, da iscijeli naše rane, da oprosti naše grijehe, da nam vrati milost i mir. A to može dati samo živi Uskrsnuli Gospodin. Dopustimo da živi u našim srcima, u našim obiteljima, u našim savjestima i u cjelokupnom našem životu. U trenucima kušnje, nevolje ratova, gladi, vidi se tko je tko. Tko gradi kuću svojega života na čvrstom temelju, a tko na pijesku. Stoga vjerujem da nas ni ove kušnje neće pokolebati i da ćemo ostati čvrsti u vjeri u živoga Boga. Stoga još jednom svima Vama, svim čitateljima ovog lista, svim Zagorkama i Zagorcima, ali i svim ljudima dobre volje čestitam; sretan i blagoslovljen Uskrs. Isus uskrsnuli je s nama, ne bojte se!