Duh tradicije: 'Za Uskrs obavezno pečem vrtanj, svečani kruh specifičan za stubički kraj'

Svaki je kraj poseban po nekim specifičnim običajima ili malim detaljima koje njeguje kroz godine, osobito za blagdane. Tako je stubički kraj poznat po vrtanju – deliciji koju su odnavek pripremale vrijedne Stubičanke i s ponosom nosile u uskršnjoj košarici na ranonjutarnji blagoslov hrane na Uskrs.

Kralj košarice - vrtanj

I dok su danas već rijetke domaćice koje doma umijese kruh, Jadranka Blagec iz Donje Stubice običaj pečenja vrtanja, kojega je naslijedila od svoje bake, a onda i majke, njeguje i danas. Bez ovog je posebnog svečanog uskršnjeg kruha nezamisliv uskršnji stol u njezinoj obitelji, a tog se posebnog mirisa vrtanja sjeća još iz ranog djetinjstva.

– Na Veliku subotu kuhala se šunka ili buncek, a navečer je cijela kuća mirisala po vrtanju. Baka i mama su ga uvijek pripremale. Vjerujem da je vrtanj nastao zapravo uslijed neimaštine naših starih, koji su se trudili sve iskoristiti, pa tako i vodu u kojoj se kuhala šunka, a koja je bila sočna i masna. Upravo se u toj vodi od pšeničnog brašna i kvasca, s malo soli, šećera i bibera, zamijesilo tijesto, koje se preklapalo u obliku potkove da bi nastao vrtanj – kaže Jadranka, dodavši kako su žene prije vrtanj pekle u krušnoj peći na kostanjevom lišću koje su skupljale tijekom ljeta, a onda sušile. Iako krušne peći nema i peče u električnoj, Jadranka umjesto papira za pečenje koristi upravo suho kostanjevo lišće. Kasnije su se, kaže, u vrtanj dodavali čvarci.

Vrtanj se jeo i nekoliko dana poslije Uskrsa. – Prema predaji, ostaci su se nosili pred košnice pčelama, da se ni najmanja mrvica 'ne potepe'. Kost od kuhane šunke se pak stavljala među sjemenje koje je čuvala gazdarica, a kasnije bi se spalila, tako da nije bilo nikakvog otpada od blagoslovljene hrane – prisjeća se Jadranka priča svoje bake.

Tradicija

Uz vrtanj, uskršnju košaricu krasile su šunkica, luk, domaći hren, sol i jaja. Svaki je član obitelji za stolom dobio dio blagoslovljene hrane. Tako je i danas. – Još uvijek se u ovom kraju drži do toga. – Sjećam se običaja, dok sam ko dijete išla na blagoslov hrane, da su se žene nakon blagoslova žurele doma, čak su se utrkivale po cesti, koja bude došla doma prva. Baka mi je objasnila da je to bilo zato, jer se vjerovalo da ona koja dođe doma prva s blagoslova bude i najbrža i najspretnija u selu u svim poslovima tijekom cijele godine – priča Jadranka, dodavši kako se za ručak uvijek pripremama purica s mlincima, što je tradicija koja se također njeguje i danas, a do koje, kaže, drže i mlade obitelji. – Upravo je ta tradicija ono što nas čini posebnima. Tradicija nam daje osjećaj pripadnosti i prepoznatljivosti i važno je da se sačuva, zabilježi i prenese na mlađe naraštaje. Puno me ljudi pita a kaj ja imam od toga. Meni to čini zadovoljstvo, vidjeti da mi djeca odrastraju i poprimaju dio te tradicije i da ona ne nestaje u našem kraju, to mi je nagrada za sve kaj stvaram – kaže Jadranka.

Posebne pisanice

A stvara ova Stubičanka puno toga. Osim što njeguje i stare recepte i običaje, mnogo je u doticaju s prirodom, pa prikuplja staro sjemenje i čuva stare sorte. Radi vrt, njivu, trsje, a velika je sakupljačica gljiva i svakojakih predmeta koje pronalazi u prirodi. Uz malo preinaka i kreativnosti, njima daje novi život i od raznih prirodnih materijala stvara prekrasne kreacije za svakojake prigode. Upravo tome uči i polaznice svojih radionica, koje u dva ciklusa godišnje, organizira u suradnji s Turističkom zajednicom.

– Ljudi su izgubili doticaj s prirodom i vesele se vidjeti što se sve može napraviti od prirodnih materijala. Danas sve možemo kupiti, no zadovoljstvo je kad stvorimo nešto svojim rukama – kaže. Vješta je Jadranka i u ručnom radu, pa je tako ove godine kreirala posebne moderno – starinske pisanice na domaćem platnu. – Ideju sam dobila zbog motiva ljubičasto – plavog cvijeća na starim nošnjama koje čuvam od svoje bake. Taj sam motiv prenijela na pisanice koje sam napravila na domaćem platnu – kaže, prisjetivši se i priča svojih starih kako su se nekada ukrašavale pisanice.

– Prema predaji, pisanice su se radile u mravinjaku. Prvo bi obojali jaja pomoću luka, a onda ih kroz noć stavili u mravinjak. Tada bi mravi svojom mravljom kiselinom na nogicama ostavljali tragove na jajetu i izbjeljivali ga te tako pisali šare – priča nam Jadranka. Svako je jaje bilo posebno umjetničko djelo, neponovljivi primjerak. Takva su i sva umjetnička djela koja napravi ova vrijedna i marljiva Stubičanka, koja uz vlastiti gušt sva svoja znanja vrlo rado prenosi drugima, a onima mlađima od sebe nastoji usaditi osjećaj važnosti njegovanja tradicije kraja u kojem živimo.

Vrtanj

pšenično brašno

kvasac

malo soli

malo šećera

malo bibera

voda od kuhane šunke

Zamijesiti tijesto od brašna, kvasca, soli, bibera i malo šećera, u vodi u kojoj se kuhala šunka. Tijesto preklopiti u obliku potkove, premazati jajem, ukrasiti cvjetićima ili križićima od slanog tijesta. To je izvorni stubički vrtanj, a kasnije neki u tijesto dodaju čvarke, vrhnje, jaja, po vlastitom guštu.