Tko to kuha našim Vatrenima?

Dragutin Gorički (46) iz Grdenci kod Zaboka pomoćnik je šefa kuhinje u zagrebačkom Hotelu Sheraton i glavni kuhar hrvatske nogometne reprezentacije s kojom već četiri godine putuje na svako gostovanje diljem svijeta. Ove srijede s vatrenima je, naravno, otputovao i u Njemačku.


ZL: Kako bi izgledao vaš kratki profesionalni životopis?
Gorički: Pomoćnik sam šefa kuhinje u Hotelu Sheraton u Zagrebu, gdje sam stalno zaposlen od njegovog otvorenja. Prije toga sam trinaest godina radio u Intercontinentalu, u kojem sam se zaposlio odmah nakon završene srednje kuharske škole u Zagrebu. Devedesetih, prije nego što se otvorio Sheraton, jedno vrijeme sam radio i u Austriji, dok smo gradili ovu obiteljsku kuću u Grdencima.

ZL: Glavni ste, odnosno, službeni kuhar hrvatske nogometne reprezentacije. Kada i kako je došlo do te suradnje?
Gorički: Suradnja s HNS-om je počela pet dana prije odlaska u Japan na Svjetsko nogometno prvenstvo 2002. godine. Trebao je ići moj prethodnik, gospodin Odak, no on je odustao, ne znam iz kojih razloga. S obzirom da je bilo vrlo malo vremena, onda je HNS tražio nekog iz Sheratona i ovi u Sheratonu su odabrali mene. I to je cijela priča.

ZL: Gdje ste do sada sve bili s reprezentacijom?
Gorički: Najprije u Japanu, onda na Europskom prvenstvu u Portugalu i sad idem u Njemačku. Između toga, bio sam manje-više na svim prijateljskim i kvalifikacijskim gostujućim utakmicama.

ZL: Zbog čega nogometne reprezentacije imaju svog kuhara koji putuje s njima?
Gorički: Tu ima nekoliko stvari. Prvo je poznavanje načina ishrane sportaša, a drugo točnost, količina i kvaliteta. Znači, oni kamo god da idu, u koji god dio svijeta, znaju što će ih dočekati. Dakle, nema nikakvih iznenađenja. Jel´ bude dobro, jel´ bude na vrijeme…

ZL: Jeste li se na tim putovanjima susretali i razmjenjivali iskustva s kuharima drugih reprezentacija?
Gorički: Ne. Nema baš prilika za susrete jer su različiti hoteli i smještaji. No, imali smo druženje u Portugalu, nekih mjesec dana prije početka europskog prvenstva, u organizaciji nekih turističkih agencija, hotela i Lufthanse kao prijevoznika. Bili smo u Portu iz kojeg imam nekoliko vrlo lijepih uspomena. Tamo smo se družili tri-četiri dana, no nismo razgovarali o poslu.

ZL: Koje su specifičnosti prehrane naših reprezentativaca uoči velikih utakmica, odnosno, europskih i svjetskih prvenstava?
Gorički: Nema tu neke velike razlike. Jer, pazite, i svaka kvalifikacijska utakmica je isto tako jako važna. I tu treba biti oprezan i pažljiv, kao i na samom velikom takmičenju. To takmičenje je samo vrhunac dvogodišnjih kvalifikacija.

ZL: Budući ste bili na svim tim gostovanjima i prvenstvima diljem svijeta, vjerojatno imate i poneku zanimljivu anegdotu vezanu uz naše nogometne zvijezde i vaš kuharski posao?
Gorički: Pa i nemam. Često razgovaram s novinarima i manje – više svi to pitaju, ali nemam baš nekih anegdota. Kao prvo, igrači su vam jako kulturni, nema nekih ispada, a s druge strane ja ne želim biti previše nametljiv. Znam zašto idem s njima i želim taj posao odraditi korektno i fer. Oni to cijene i poštuju.

ZL: Možda da nam otkrijete neki zanimljiv podatak. Recimo, što je, da tako velim, hit među reprezentativcima kad je u pitanju hrana?
Gorički: Nema tu hitova. To su sportski meniji koji se slažu u suradnji s liječnicima i glavnim maserom.

ZL: Znači, ne mogu nogometaši utjecati ili izabrati što bi htjeli jesti?
Gorički: Ne. Ne mogu.

ZL: Nije rijetkost da su sportaši praznovjerni, da uoči važnog takmičenja imaju nekakve rituale. Postoji li u našoj reprezentaciji nekakav ritualni jelovnik prije velike utakmice?
Gorički: Ma ne. Nema toga. Velim vam, neki put doktor i ja sami sastavimo jelovnik, a neki put ja sam pa dam doktorima na uvid i tako.

ZL: Gledajući sa strane, riječ je o poprilično glamuroznom poslu. Putujete po svijetu, družite se s velikim nogometnim zvijezdama…
Gorički: Nema tu nekakvog glamura. Doduše, ja jako volim nogomet i oduvijek sam ga volio. Ali gledajte što se desilo, čovjeka zanima utakmica koja počinje, recimo, u šest i završava petnaest do osam, a ovo što se događa prije i poslije to čovjeka ne zanima. A sad, kad si direktno u tome, onda sve to skupa nekako drukčije gledaš. Recimo, neki put točno osjećam neku želučanu nervozu pred značajniju i važniju utakmicu.

ZL: Da, pa i na kuharu je velika odgovornost.
Gorički: Jako velika.

ZL: Jeste li imali do sad kakvih kikseva, problema?
Gorički: Za sada, hvala Bogu, ne.

ZL: A što sve kuhate nogometašima? Kako izgleda jedan uobičajeni jelovnik?
Gorički: O tome baš ne volim govoriti.

ZL: A to je, dakle, tajna?
Gorički: Pa nije tajna, ali ne volimo o tome nikad razgovarati niti pričati. No, to je uobičajeno novinarsko pitanje. Ipak, to se u principu ne govori.

ZL: Pa nije valjda da jedu nekakve čudnovate namirnice? Dajte barem nešto recite.

Gorički: Ma ne. Dobro, nećemo otkrivati detalje, ali uglavnom je riječ o tjesteninama, bijelom mesu, teletini i govedini. I sad od toga što se da napraviti. Bez puno začina, lagano, bez umaka, s puno voća i povrća.

ZL: Znači, dečki su uglavnom gladni?

Gorički: (smijeh) Nisu, nisu.

ZL: Prema vašem dosadašnjem iskustvu, što bi za izbornika bilo gore, odnosno, koga bi više kaznio, reprezentativca koji iz kampa pobjegne noću radi neke žene ili onoga koji bi pobjegao radi ćevapa s lukom?
Gorički: (smijeh) Koliko znam, nema ni jednog ni drugog. Nisam nikad o tome razmišljao.

ZL: S kime ste se u HNS-u najviše sprijateljili?
Gorički: Ni sa kim posebno. Znate, taj HNS vam je jedna dobra organizacija. Točno se zna tko je za što zadužen i s obzirom da nije baš jako brojna, sve to savršeno štima. Uostalom, rijetko kad možete čuti ili pročitati da je bilo kakvih kikseva u organizaciji.

ZL: Plaća je na vrijeme?
Gorički: Oni svoje ispoštuju prema meni.

ZL: Što je s igračima, koji vam je najdraži?
Gorički: Ne bih mogao nikoga imenovati. Stvarno su svi jako dobri i kulturni dečki. Bez obzira odakle su. Svi oni, primjećujem, poštuju moj rad.

ZL: Je li vam koji od njih ikad prigovorio na hranu?

Gorički: Ne, nikad. Ja sam i rekao da, kad bi i bilo prigovora, ne živim ja od toga.

ZL: Sa svakog velikog prvenstva donijeli ste loptu i dres s potpisima naših reprezentativaca. Jednim takvim suvenirom ste navodno razveselili i zabočke osnovnoškolce?
Gorički: Da. Iz Portugala sam donio jedan dres s potpisima naših reprezentativaca, dao sam ga uramiti i ostakliti i poklonio sam ga Osnovnoj školi K.Š. Đalski, koju pohađa i moja kćer. Ja se nisam nikad htio isticati, nek´ ga imaju djeca u školi. Njih je to jako razveselilo i još uvijek taj dres tamo postoji.

ZL: Spomenuli ste kćer. Tko još čini vašu obitelj?
Gorički: Imam suprugu Branku, kćer Martinu i sina Tomislava.

ZL: Kako je obitelj prihvatila vaša česta, ponekad i duga izbivanja?
Gorički: Prvi put kad su me zvali, uoči odlaska za Japan, zvali su me rano ujutro. Baš se moja kćer, tad je još bila vrlo mala, javila na telefon. Šef me je probudio i rekao mi da idem u Japan. Znate, da vas neko probudi ujutro i veli vam da idete u Stubičke Toplice nije vam svejedno. Bili smo malo svi zatečeni, a sad, četiri godine kasnije, svi smo se naviknuli.

ZL: Tko doma kuha?
Gorički: Uglavnom supruga.


Otvaranje hrvatskog restorana u Tokiju

ZL: Jeste li stekli kakvo zanimljivo prijateljstvo na svojim putovanjima s reprezentacijom?
Gorički: Da, ima jedna zanimljivost. Kad smo bili na Svjetskom prvenstvu u Japanu, naš prvi kamp je bio u Tokomachiu. Tamo je bio jedan Japanac Kawasaki koji je bio zadužen za nas. Ako ste vi došli u tri ujutro ili pet popodne on je uvijek bio tamo. Stvarno, taj Kawasaki je bio strašan dečko. Kad smo napustili Tokomachi, normalno, on s nama više nije imao ništa. No, u tom Tokomachiu su se ljudi u nas, da tako velim, zaljubili. Oni su svugdje išli za nama. Nakon Tokomachia smo otišli u Ibaraki gdje smo igrali onu utakmicu s Italijom. Bili smo u ogromnom hotelu, a tamo kad se igra utakmica onda nema ljudi sa strane jer policija čuva i ne može nitko doći do nas. I idem ja tako po hodniku i vidim netko ide prema meni i maše. Nisam prepoznao o kome se radi jer je hodnik bio jako dug. Okretao sam se da vidim možda je netko iza mene pa njemu maše. Dođe on bliže, kad ono, Kawasaki. A tamo je bila policija i nije ga pustila pa sam ja otišao do njih da ga puste. I dođe Kawasaki, mi se grlimo, tapšemo.., a ovi Japanci gledaju (smijeh) što se to dešava. Kad smo se vratili doma, jedne subote popodne, zove mene Zorislav Srebrić i pita jel´ bi mogao doći u Tuheljske Toplice da ima jedno lijepo iznenađenje za mene. Ja sam baš bio doma, slobodan, pa sam otišao. Dođem u Tuheljske Toplice kad tamo Kawasaki. Sad opet se mi grlimo, tapšemo (smijeh) sad opet ovi tu gledaju i čude se kako se ja s Japancem pozdravljam. I na kraju završimo svi skupa tu kod mene doma na terasi u Grdencima (smijeh). I Kawasaki, Boga mi, odlučio otvoriti hrvatski restoran u Tokiju. I sad on hoće i hrvatskog kuhara u Tokiju. A ne možete vi kuhara samo tako skinuti s drva i poslati u Japan. Joj, bilo je tu velikih problema, da bi na kraju našli jednog kuhara Mislava Božića iz Krapinskih Toplica, koji je otišao raditi u taj restoran. No, Kawaski je nešto zeznuo s papirima pa Mislav nije mogao biti duže od šest mjeseci u Japanu pa se vratio, nedavno smo se i čuli. Kawasaki bi ovih dana trebao opet doći u Hrvatsku jer hoće opet Mislava u Japan, u svoj hrvatski restoran.

Izvor: Zagorski list