PRVIH ŠEST GODINA ZAGORSKOG LISTA

Zoran Žukina

Prvi sastanak «partijske ćelije», konspirativni trio Žukina-Borovčak i Pavlina, zbio se jedne vrele kolovoške noći, prije gotovo dvije godine. Mjesni čudak, Zoran Žukina iz Stubaka, kojem kad ga vidite ne bi povjerili ni kokoši na čuvanje jer je beskrajno smotan, mjesecima ranije je napravio «projekt» regionalnog zagorskog lista, nacrtavši ga prostom rukom i slobodnim stilom u neki pohabani rokovnik.

Zna se da su čudaci genijalci.

Pa takav je i naš Žukina, samo što onaj tko ga uistinu ne poznaje, to ne bi nikad rekao. Nekim čudom smo se upoznali, pokraj Komusa kad je tamo bilo neko događanje naroda i započeli jedno neobično i čvrsto prijateljstvo, koje traje i dalje.

Tako je on, zamislivši novine, pozvao mene, a kako je osmislio i web stranicu, za njega se zainteresirao i Tihomir Borovčak Mufo, koji je pak, opet zvao mene i pitao me znam li ga. I tako je počelo. Sastajali smo se po birtijama i dogovarali projekt tih novina iz Žukininog rokovnika, koji je dva mjeseca kasnije već pokrenut.

Bilo je to sjajno razdoblje nespavanja, učenja posla u hodu, kreativnog živciranja i rada dostojnog gerile, u jednoj jedinoj sobi u zabočkom Obrtničkom domu, kojeg smo pretenciozno zvali redakcijom. Novine smo slagali kod Mufe, u drugoj sobi, par stotina metara dalje.

Paralelno smo radili svoje stalne poslove- Mufo se i dalje bavio dizajnom, Žukina je stalno visio na telefonu pokušavši doznati u nekim ministarstvima kad će konačno dobiti zasluženu mirovinu kao Tigar i ratnik s desetogodišnjim stažem, a ja sam gurala Jutarnji, u kojem sam stalno zaposlena kao šef zagorskog dopisništva.

Spavali smo po četiri-pet sati, visili u pauzama u lokalnom bircu, pretresali novosti i zamisli, svaki dan, neumorno. I eto, guramo već šest godina!

U poboljšanim uvjetima, s većim brojem ljudi, ali i dalje nas ne bih nazvala nikako drugačije do skupinom zanesenjaka, koji rade neke šarene zaigrane novine. I dalje smo mala gerila koja radi i samo radi, nesmanjenom žestinom.

Većina nas je iz nekih urbanih sredina, ali znamo da je Zagorje i sve drugo. I volimo ga pa, eto, pratimo sve što se u njemu događa. Pa i vatrogasne zabave, nadaleko poznate kao zaštitni znak zagorskog društvenog života.

Bilo je tu i nelojalne konkurencije, rušenja, priča iz dana u dan da smo gotovi i da nam nema spasa. To valjda ide u rok službe pa se ne broji zaozbiljno.

Od početka smo imali sreću da je uz nas bio vrhunski grafički dizajner, Igor Vranješ koji grafički uređuje prestižni Playboy. Takvog majstora nema!

Potvrđen kao takav na najzahtjevnijim poslovima magazina u kojem su fotografije i oprema sve, sjedio je s nama do dva ujutro i slagao te naše novine, kao davnih dana kad je kao mladić sa skupinom omladinaca radio neki od «društvene zajednice» plaćeni tjednik.

Od njega je učio naš Haba, Nenad Habazin, koji danas i sam majstor ima mladog pomoćnika, Ivanu Hodak. Uz nas profesionalce, u našoj redakciji sad ima puno mladih novinara, koji javljaju svaki iz svoje sredine što se događa.

A da to sve nešto vrijedi, dokazali su naši čitatelji koji nas prema istraživanju agencije Puls čitaju dvostruko više no naš najčitaniji tjednik Gloriu!

Zoran Žukina je u međuvremenu preuzeo uređivanje web portala Zagorje.com. Mufo je kao pionir zagorskog Interneta imao tu stranicu, a onda su on i Žukina sve to redizajnirali i rođen je portal www.zagorje.com, koji također, prema statistikama, tuče sve rekorde po posjećenosti.

Fora, kaj ne?

PIše: LJiljana Pavlina