Zagorska Ana Frank

Dvogodišnja djevojčica Vlatka čija židovska obitelj početkom rata nije imala drugog izbora nego pobjeći s partizanima, ostavljena je kod bake u Začretju. Mještani su znali za djevojčicu, a u vrijeme kad Nijemaca nije bilo u mjestu, rado bi se igrala s djecom iz okolnih kuća.

Životna priča židovske djevojčice koja je za vrijeme Drugog svjetskog rata skrivena u skrovištu tavanske sobice u Amsterdamu pisala dnevnik, obišla je cijeli svijet. Nažalost, 4. kolovoza 1944. Gestapo je otkrio tajno prebivalište obitelji Frank. Po deportaciji u koncentracioni logor Auschwitz, djeca su odvojena od roditelja i tu se završava životni vijek Ane u dobi od 15 godina. Holokaust je preživio samo otac Otto, koji je u skrovištu pronašao Anin dnevnik i objavio ga dvije godine po završetku rata. Tada trinaestogodišnja Ana, bilježila je svoja razmišljanja o ljepoti života, strahove, emocionalne konflikte ljudi oko sebe u jeku ratnih strahota. Ipak, poanta njenih zapisa je u rečenici: Usprkos svemu, mislim da su ljudi negdje u dubini svoje duše ipak dobri!

Zagorska inačica Anine priče zahvaljujući onoj prevladavajućoj iskri dobrote u ljudima, stanovnicima Sv. Križa Začretja, završila je sretno. Dvogodišnja djevojčica Vlatka čija židovska obitelj početkom rata nije imala drugog izbora nego pobjeći s partizanima, ostavljena je kod bake u Začretju.

Dr. Lemberger

U kući koja je tada bila vlasništvo obitelji Fizir, nalazila se i liječnička ordinacija dr. Lembergera, Vlatkinog ujaka. Doktor Đula, kako su ga zvali u krugu obitelji i bliski prijatelji, bio je liječnik opće prakse, a po potrebi i zubar i babica. Dežurni anesteziolog bila je žena iz susjedstva, iz obitelji Kučko, koja je ujedno i pomagala u kućanskim poslovima. Kakve vrste anestetika su se koristile u ono vrijeme nestašice svega, danas možemo samo nagađati: od nedostatnog pravog anestetika, do rakije dozirane prema težini slučaja, i one najčešće - zažmiri i stisni zube!

Zbog vedre naravi i spremnosti da svakom pomogne, ljudi su doktora Lembergera voljeli i uvijek mu pravovremeno javljali kad se opasnost u obliku Nijemaca približavala Začretju. Bilo je to i često i opasno, a on bi tada nestajao kao da je u zemlju propao. Kad bi opasnost prošla, opet je bio tu, na raspolaganju mještanima Začretja.

Povremeno je odlazio i u Zagreb, u kuću ženine obitelji Brozović, dok je djevojčica sa svojom bakom ostajala skrivena na tavanu kuće. Automobil, prava rijetkost za ono vrijeme, bio je parkiran u dvorištu iza kuće – dok ga nisu zagledali ustaše. Za vrijeme Preokreta nađen je u Krapini, no onda su ga u nepoznatom pravcu odvezli partizani…

Povratak na konjima

Trg gdje se danas nalazi ambulanta i apoteka u Sv. Križu Začretje imenovan je Trgom dr. Julija Lembergera (na natpisnoj tabli pogrešno piše Lambergera!), a nekoliko instrumenata iz njegove ordinacije pohranjeno je u zbirci Stjepana Jačmenice.

Danas se Vlatka Bjegović, poznata spikerica Hrvatskog radija, prisjeća paničnog bakinog glasa i povika da ne prilazi prozoru. U panici baka se uvijek služila svojim materinjim, mađarskim jezikom, dok bi se mala Vlatka skutrila iza dimnjaka i osluškivala.

Mještani su znali za djevojčicu, a u vrijeme kad Nijemaca nije bilo u mjestu, rado bi se igrala s djecom iz okolnih kuća. Onako mala, znala se iskrasti za njima u školu: nastava se tad često održavala u obližnjem trnacu, između sirena koje su označavale uzbunu. Ipak, najviše se sjeća tavana i zavirivanja s visokog prozora, gdje je i dočekala dan kad je objavljen kraj rata.

Još uvijek na tavanu, virila je kad su partizani ušli u Začretje. Baka joj je kosu plela u pletenice. Jednu je isplela, a drugu započela, kad je u grupi ljudi na konjima prepoznala svog oca i majku.

- Vrisnula sam i preletjela sve stepenice, s jednom spletenom pletenicom, s drugom raspuštene kose! Sjećam se kako su me ljudi gledali u čudu. A i moji roditelji! U njihovom sjećanju ostala je mala dvogodišnja djevojčica o kojoj kroz cijelo vrijeme rata nisu ništa znali. Nisu znali ni jesmo li ostale u Začretju, jel´ baka još živa, jel´ sam ja živa… - sjećanje na dirljiv susret s roditeljima i danas, već poodraslu djevojčicu , gane, ovlaži oči.

Kristalni glas

Stigla je u Kazališnu kavanu, mjesto našeg susreta, prije snimanja najavnih tema u Piramidi , ali – …za moje Zagorce uvijek imam vremena! , rekla je. Njezina pravilna dikcija, nepogrešiv hrvatski i kristalni glas, godinama su ispunjavali eter Hrvatskog radija.

Razgovor su nam često prekidali gosti koji su dolazili na svoj jutarnji blagoslov u vidu šalice mirisne kave ili nekaj maloga ; očito, Vlatka je omiljena i cijenjena u širokom krugu svojih znanaca. Već i za kratko vrijeme provedeno u njenom društvu, ne može se ne osjetiti njezin zarazni životni optimizam i vjera u onu iskru dobra koja tinja u svakom čovjeku.