V nedelju mati ideju na Bistricu

Mnoštvo pospanih putnika s ranih jutarnjih vlakova iskoči u sivu magluštinu; svaki hita put toplog ureda i učionice, čim brže, čim dalje od vlage i hladnoće koja se zavlači pod kožu. Iza svake te naizgled nepristupačne «fasade», topla ljudska priča, s bezbroj strahova i slutnji, nada i želja, problema, nerješivih i rješivih uz «pomozi Bože i Majka Božja Bistrička»…

Bila magla, kiša, tuča il snijeg, na tržnici pored željezničke stanice slaže se roba, tiho, u pola glasa. Štanderi se poznaju, godinama već solidarno dijele istu sudbinu i susjedski prostor, jedni drugima «popaze» na robu za skok do najbližeg kafića s toplim čajem.

«Tu sam svaki dan, od ponedeljka do subote. Samo v nedelju ne», priča ženica s prvog štanda, s rukama zavučenim u rukave do lakta. - Proda se nekaj, ljudi kupuju samo ono kaj im je neophodno, tople čarape…» Ima tu i toplih košulja, hlača, al kupaca malo. «Moj suprug je šnajder. Nekad su to bili traženi majstori. Onda su došle konfekcije i sve se manje splatilo šivati doma. Krenuli smo po sajmovima. Trebalo je decu othraniti, postaviti na noge.»

U toplini obližnjeg kafića, uz vruću kavu s vrućim mlijekom, tope se riječi.
«Radila sam i u firmi, u Poznanovcu, svega nekoliko godina, al nije išlo: deca su bila mala, sinek i curica, doma gospodarstvo, grunt. I danas si preftikavam da sam trebala više biti z decom. Dok je dečec bil na čuvanju, ne krivim nikoga nek sebe, pofuril si je rukicu, i dandanas ima ožiljak na dlanu. Mame bi trebale biti z decom dok ne kreneju v školu, tak bi trebalo biti…»

Svi Končići lijepo popevaju

Kad bi se moglo vratiti vrijeme, ova bi mama sve svoje vrijeme posvetila djeci, dala im svu ljubav i toplinu ovoga svijeta. Kao da nije! Ustajala je za mraka, otpremala ih uredne i nahranjene u školu, u svijet. U kući, na gospodarstvu, na gruntu, svagdje se osjećala njena tiha prisutnost koja domu daje sigurnost i toplinu. Ak joj je i bilo teško, nije to pokazala. Samo nedjeljom prišapnula bi to črnoj Marijici, sklopila ruke za zdravlje i blagoslov pri hiži. Vična radu i danas planira, snuje o sigurnijem poslu, na malo toplijem mjestu.

«Curici još treba pomoči, još ide v školu. Istina, sad pomogne i sin. On je završil školu, ima svoj posel. Sad je v Berlinu. Dosta je na putu, manje doma, al kad dojde prime se posla. Navek je bil dober dečec i rad je delal, pomagal meni, pa i posudu oprati, s tatom razvažal gnoj po trsju. Šteli smo prodati trsje i klet, al nismo radi njega. Rad si prejde na breg, pozove pajdaše. Napraviju kaj je za napraviti, zapopevaju si. Sluh je pobral po tatinoj lozi. Končići, a bilo ih je šestero brače, svi lijepo popevaju!»

Cijelog svog životnog vijeka skupljane riječi, pretočene u popevku, vjerojatno
su potekle z brestovečkog brega, riječi koje u svakom Zagorcu probude zov za rodnom
grudom, ma kako teška bila. «Zagorje, ja tvoj sem sin», pjeva «dečec» koji nakon što ugasnu blještava svjetla pozornica, od svog prenatrpanog rasporeda sati odvaja vrijeme za svoj Brestovec, za trsje i klijet, za grudu i dom iz kojeg je izniknuo. Vraća se s falom roditeljima, a posebno mami, čiju je naslijedio narav, upornost i ljubav. A mama će u nedjelju naći vremena i otići na Bistricu, kupiti licitara, udijeliti milodar bogici pri cirkveni vrati i črnoj Marijici reči - fala.