Ivanka i Stjepan iz Zagorja kite bor na poseban način - tako da ga montiraju na strop
Foto: Rikard Jadan/Zagorje.com
Božićno drvce – veliko ili malo, umjetno ili pravo, s lampicama ili bez lampica, s kuglicama ovakvih i onakvih boja. Različiti se običaji oko kićenja božićne jelke njeguju diljem svijeta, no sigurni smo da gotovo nitko ne kiti bor kao naši sugovornici, Ivanka i Stjepan Zebec iz Gornje Stubice.
Tradicija nastala iz praktičnosti
Ivanka i Stjepan već 54 godine otkako su u braku svaki Badnjak kite bor na poseban način, koji im je od djetinjstva prirastao srcu. Da bi ga okitili prvo ga je potrebno montirati na strop. Ako se pitate zbog čega na strop, onda zasigurno niste upoznati s tradicijom Zagorja, prema kojoj se bor u starim, drvenim i malim zagorskim kućama nekada kitio upravo na stropu. Više su to bile grane, jer cijeli bor, jasno, nije stao na strop, pa se na drvene grede montirao samo odrezani široki donji dio bora ili pak samo nekoliko grana. Ivanka i Stjepan kažu, prvenstveno iz praktičnih razloga.
– Kućice su bile male, drvene, sve je u njima bilo stisnuto i velike familije, pa bi bor zauzeo puno mjesta. Zbog toga su ga naši dedeki i tateki stavljali na strop – prisjeća se 74 – godišnja Ivanka, rodom iz Jakšinca. – Ja imam jednu šelnu pričvršćenu za gredu, koja se otvara i tak montiram borek. Prije su ga čavlićima pribijali za drvene grede i drveni strop. Samo neki su imali bor koji bi stajao u kutu kuće – dodaje Stjepan. Rumene jabučice, bombončeki, papirnate rožice i lanceki bili su ukrasi koji su se stavljali na bor. Nije bilo ovakvih šarenih kuglica kao danas. – Ukrasi su se i po mjesec dana prije pripremali, radile su se rožice i zvjezdice, zavisi kak je ko mogel – kaže Ivanka. – A jabučice bi deca trgala i brzo pojela, pa se i zato bor stavljal gore, da nam nije bil nadohvat ruke. Još i dan danas se zmislim kak su me opominjali 'Štefek, pazi da nebuš jabuku trgal' – dodaje 78 – godišnji Stjepan.
Badnja večer uz pjesmu
Badnjak je, slažu se, posebno za djecu, uvijek bio uzbudljiv dan. Bor bi otac donio iz šume, a djeca su jedva čekala da padne mrak, da ga donese u kuću. – Živjelo se tada skromnije, ali puno veselije. Vladala je drugačija atmosfera, svi smo čitavi dan bili ushićeni radi kićenja bora, a ako je bilo snijega, a uglavnom je, roditelji bi nam dozvolili i da se sanjkamo po noći. To su bili posebni doživljaji! Da se mogu u ono vrijeme vratiti, drage volje bih, barem što se tiče raspoloženja i veselja ljudi – priča Ivanka, dok Stjepan dodaje kako je pjesma nekada bila glavna uz sva događanja i sve poslove, pa tako i na Badnjak.
– Kad je bor bil okićeni, onda je bilo veselja i pjesme. Gazda kuće donesel je onda slamu, koja se stavila pod stol, ali i na stol i na nju je onda išel stolnjak. Djeca su se igrala na slami pod stolom, a nekad bi i prespali tak do jutra – priča nam Stjepan. S veseljem i posebnom svečanošću išlo se na polnoćku. – Pješice, naravno. Skupilo se ljudi po cesti pa se pjesma čula i oko crkve, ali i po okolnim selima, a ne brundanje auta, k'o danas. To je bila divota, nešto prekrasno! A baka je navečer na stolu ostavila raspelo. Ujutro bi nama djeci rekla da je to mali Isus, koji se te noći rodio, došao k nama u kuću – prisjeća se Ivanka.
Da se ne zaborave običaji
'A pokloni na Božić?', pitamo nadobudno, iako svjesni činjenice da ta današnja tradicija nekada nije postojala ni u tragovima, pa tako ni pred 50 i više godina kada su naši sugovornici bili djeca. – Ma kakvi pokloni! Nije se imalo od čega. Mesa ako smo imali za jesti jednom tjedno! Ali zato je božićni stol uvijek morao biti bogat – kaže Stjepan.
Ivanka se nadovezuje sjećanjima na blagdanski stol kakav je pripremala njezina baka. - Pripremala se hladetina. Pekla se digana gibanica, stepa i kukuruzni kruh u krušnoj peći, a obavezno i purica s mlincima, što je tradicija koja je i danas ostala obavezna za blagdanski stol – zaključuje Ivanka. No, da su barem ostali i oni drugi običaji kojih se sjećaju – velike obitelji i ogromno veselje djece koja su se puno više igrala, družila i osmišljavala igre, maštala.
U ova moderna vremena tehnologije koja je preuzela dječji maštu i kreativnost, teško da djeci više možemo vratiti taj osjećaj za zajedničku igru. No, ono što možemo jest prenijeti im tradiciju i običaje po kakvima su nekada živjeli njihovi pradjedovi i prabake, uz kakve Ivanku i Stjepana vežu samo lijepa sjećanja. Upravo zbog tih sjećanja i drže do te tradicije svoga djetinjstva, nastavljaju je njegovati i čuvati od zaborava i prenijeti na mlađe naraštaje, svoju unučad i praunučad.
.
.
