Napustio nas je svjetski andragološki fenomen, Josip Ban iz Bedekovčine
Krenuo u osnovnu školu s 20 godina, a dva desetljeća kasnije imao je završenu osnovnu, srednju, višu i visoku školu. Kad je pohađao srednju školu pitao je ravnatelja smije li oženiti “svoju Magdek”, a kasnije je bio ravnatelj te iste škole
Gospodina Josipa Bana oduvijek su u Bedekovčini, ali puno šire, mnogi znali. Bio je glazbenik, ravnatelj Srednje škole Bedekovčina, isticao se i aktivno bavio mnogim aktivnostima, no za jednu životnu činjenicu po kojoj je proglašen androgološim fenomenom u svjetskim razmjerima, rijetko tko zna. Gospona Jožeka i njegovu suprugu Magdalenu, koju je on od milja zvao “moja Magdek” upoznali smo onako istinski prije gotovo jednog desetljeća kada su bračnom paru Ban djeca i unuci, bez njihova znanja, priredili nezaboravno iznenađenje, proslavu 50. godišnjice braka. Njegova “Magdek”, tada je rekao, bavila se kućom i djecom, današnjim načelnikom Općine Bedekovčina Darkom Banom, inače građevinskim inženjerom i Ljiljanom Dominko, defektologijom i odgajateljicom u Učeničkom domu u Bedekovčini. Bio je ponosan i na svojih petero unučadi i tri praunuke.
- Bez obzira na to što je život bio težak i mukotrpan, i iako sam sada svjestan da nisam imao mladosti, što je moj hendikep, ispunjen sam, postigao sam sve što sam želio – zadovoljan je bio umirovljeni prof. Josip Ban iz Bedekovčine od kojeg smo se 7. kolovoza oprostili na mjesnom groblju u Bedekovčini. Umro je u 83. godini života.
Androgološkim fenomenom u svjetskim razmjerima stručnjaci su ga proglasili jer je tek u svojoj 20. godini života krenuo u prvi razred osnovne škole, ali je do svoje 40. godine već završio i srednju, višu školu pa čak i fakultet.
Doduše, davne 1945. godine Josip je redovno krenuo u prvi razred OŠ Bedekovčina, no već nakon mjesec i pol teško je obolio od tuberkuloze kostiju, bolesti koja ga je vezala za krevet. Čak pet godina svoga djetinjstva proveo je u bolnici, gotovo nepokretan, pa još nekoliko godina kod kuće. Kasnije, 1956. Godine, Josip, nemirna duha, željan drugačijeg života i znanja, upisuje prvi razred. Položio je ispite od 1. do 4. razreda, pa upisao večernju školu za odrasle. U jednoj je godini polagao po dva razreda. Tako je već 1960. godine upisao srednju Tehničku školu Bedekovčina uz rad u tvornici „Zagorka".
Postoji zanimljivost vezana uz srednjoškolsko obrazovanje. – Kad sam bio za ženiti išao sam pitati ravnatelja škole smijem li oženiti svoju Magdek – pitao ono što mu se tada činilo normalnim, a za našeg susreta se i sam tome smijao. Dobri ravnatelj mu je to odobrio. Školovanje nakon srednje škole za njega nije prestalo. Dok se “njegova Magdek” brinula za kuću i djecu, on je radio, svirao i učio. Ne možemo ne spomenuti da je uredno usput pohađao i glazbenu školu! Ali ne samo to, upisao je i završio Višu građevinsku školu u Bedekovčini, a zatim i Fakultet industrijske pedagogije u Rijeci, na kojem je diplomirao 1978. godine, kao 41-godišnjak.
Sve je to bilo uz rad, a još 1969. godine Jožek Ban, kako su ga od milja svi zvali, počeo je raditi kao nastavnik keramike i šef laboratorija u Tehničkoj školi Bedekovčina. Polažio je i stručni ispit i napredovao sve do funkcije ravnatelja te iste škole koju je i sam pohađao i gdje je pitao ravnatelja za ženidbu za svoju Magdek. Nakon dva ravnateljska mandata otišao je 1992. godine u starosnu mirovinu, s 32 godine radnog i osam godina beneficiranog staža.
– U srednjoj školi s mnogo mlađim kolegama dobro sam se slagao, nije mi bilo čudno, jedni prema drugima korektno smo se odnosili. Oženio sam suprugu Magdalenu u prvom razredu srednje škole – sa smiješkom priča prof. Ban, vječni optimist, ponosni otac dvoje djece, djed petero unučadi i pradjed dvjema praunukama. – Školovao sam se uz rad, bilo je teško, uz to sam 90-postotni invalid, no s tim sam se dobro nosio i uz sve obaveze zaboravljao na invaliditet. Odrastao sam na selu, u poljoprivredi, pomagao koliko sam mogao, no vidio sam da neću moći obavljati fizički teške poslove, htio sam se školovati i završiti fakultet, osigurati egzistenciju. Za moje je uspjehe zaslužna supruga, uvijek me podržavala – kaže prof. Ban, koji je i autor knjige „Priručnik za tehničku kulturu u keramičkoj industriji", te niza stručnih članaka. Po svojoj je stručnosti bio priznat i izvan Hrvatske, a još šest godina nakon odlaska u mirovinu imao je vlastitu tvrtku Educa Konzalting.
Josipova velika ljubav bila je glazba koja je bila i razlogom pohađanja glazbene škole. Svirao je klarinet, pa harmoniku. Sa svojim sastavom 'Bani' deset je godina svirao u restoranu 'Jezera' na Bedekovčanskim jezerima. - Svirao sam na oko 400 svadbi, nastupao i izvan Zagorja, uz glazbu me vežu najdraže uspomene – kazao nam je Josip, koji je bio aktivan i kao član općinskog vijeća, udruge umirovljenika, vinogradara, voćara, a za svoj stručni rad i angažman u zajednici dobio je niz priznanja, jer kako je tada i sam rekao: - Čega se prihvatim, radim to pošteno ili nikako -. I to je bila jedina istina.
