U prirodnim ljepotama Ivanščice uživaju planinari iz cijele Hrvatske

„Ajmo, Konjščina!“ upozorava nas konduker, a nas petero još uvijek pospanih očiju iskačemo van na peron. Sa željezničke zgrade pozdravlja nas natpis „Welcome to Horsecity!“, a mi smo odbauljali u lokalni dućan po zalihe hrane. Iskreno, nije da nam treba mnogo, ali do vrha Ivanščice dug je put i mi se rado pretvaramo da idemo na Everest. Lokalna krčma s naljepnicom kod šanka „Fala Bogu kaj sem Zagorec!“ izvlači nam osmijeh na lice, a pijući kavicu osjećamo se dobrodošlo i domaće. Gazda birtije još je živahan iako ima 80-ak godina, te nam je pokazao kamo moramo ići. Zna mnogo o ovom kraju i ima odgovore na sva pitanja, osim na ono „Deda, sjećate li se da vas je čuval Joža Manolić dok ste bili mali dečec?“. Lijepo uređen Stari grad iz 14. st. nasred polja djeluje impresivno, a uspjeli smo zaviriti i u unutrašnjost. Ovaj kraj oduvijek je bio na meti raznih sila koje su ga htjele za sebe, tako da nije ni čudo da se na samoj Ivanščici i u njenoj okolici nalazi i više od desetak starih gradina, ali i dvoraca/kurija novijeg doba. Bio je ovo plemenitaški kraj, a puk se bavio zemljoradnjom i stočarstvom. „Ote ote, bute si spili jednu!“ dovikuje glas iz dvorišta, gdje se nekoliko seljana okupilo oko 400 kg teške krmače koja se „harila“ u koritu s vrelom vodom, nakon što je žrtvovana za potrebe nas sladokusaca koji ne možemo zamisliti život bez čvaraka, kobasica i špeka. Naši prijatelji vegetarijanci nisu bili oduševljeni što smo se slikali pored ritualno ubijene životinje i još nazdravljali s počiniteljima, ali ruku na srce, ovo su tradicionalni hrvatski običaji kojih nažalost kroz koju godinu više neće biti.

Prošli smo kroz nekoliko prekrasnih sela i radoznalo gledali drvene hiže izgrađene u tradicionalnoj arhitekturi, ali ovakva autentičnost postaje sve rjeđi slučaj. Mladi odlaze, stariji umiru. Seoski psi radoznalo laju i njuše nas, a jedan je odlučio odreći se sebe i krenuti s čudnim planinarima u pobjede nove, bespućem planine. Samotni lijepi dvorac iz 1800.g. u Gornjoj Selnici bio je odlično mjesto za pauzu, a zatim smo nastavili kroz vinograde na strmim bregima. Zamijetismo da je većina kleti izgrađena u starom drvenom stilu, pokrivena blatom kao izolacijom. Neke su se koristile, ali većina je napuštena. Mobitel u mom džepu počeo je radosno zvoniti, a kada sam se napokon javio i urliknuo „Bog daj, kdo je vrml?!“, glas s druge strane smijući se odgovori „Nišče ni vmrl, negvidel sam vas z auta dok sam išel f klet, pak dojdite k meni na pijaču, vatricu sam taman zahajcal…“. I ova anegdota potvrđuje da su istinite riječi pjesme kak nijedan Zagorac nije prodaltolko vina, kolko mu vesela družina popije. Naše veselje nekako je splasnulo što smo više odmicali svome cilju. Noge su boljele, želuci zavijali tražeći gorivo, postalo je hladnije. Ali duša… Duša je klicala od radosti dok smo hodali tajnovitom šumom kojom luta vila Ivančica tražeči svog mladića Ahata. Tišina i mir, otajstvo planine koja nas je prigrlila k sebi, u svijet bez mobitela i interneta, kaosa i stresa. Lišće je šuškalo pod našim nogama, a magleno more je polako preplavilo dolinu ispod nas. Crveno bijele planinarske oznake kazivale su kamo ići, dok su naše naglavne svjetiljke razbijale tamu koja je nekako kriomice došla i utopila sve u jednu svoju dimenziju. Osvijetljeni prozori planinarskog doma motivirali su nas da ubrzamo korak, a unutra raj – dobro društvo, poznata nasmiješena lica, pjesma i graja planinara koji će se po mraku spuštati u dolinu. Nismo ni jakne skinuli, a u rukama je već kupica „gemištarka“ sa zlatnom tekućinom, a pod nosom tanjurić s čvarcima i lukom. Osjećamo se kao doma i to je najveća čarolija planinarstva – koliko god daleko putovao, osjećaš se dobrodošlo i ta planina s kojom se sjediniš neizostavni je dio tebe. Veselo smo se smijali degustirajući čarobne napitke od kojih i najturobnija osobe može postati raspjevani kokotiček, a kazaljke na satu su nas u neko dobatiho upozorile da je vrijeme za strateški premještaj u horizontalu. Tako se dobro spava na planini! I da, tako je teško ustati ujutro, ali današnji raspored ne dopušta odugovlačenje. Pozdravljamo ljubazne domare koji su nas primili kao kraljeve, a smijeh novopridošlih planinara ispraća nas na odlasku. Magla je, a vrh planine probudio sa u inju, šiban vjetrom. S metalne razgledne piramide vidi se plavo nebo i ništa više, ali i to nam je dosta.

Naša staza vodi nas divnom šumom prema izletištu Pokojec, a sunce je zagrijalo i nas i šumu, pa bez jakni uživamo u šetnji dok pogledom iza drveća tražimo vilu Ivančicu. Nema je, očito dulje spava ako uzmemo u obzir da je sinoć posjetila neku vatrogasnu zabavu u okolnim selima. Hodam s mislima na poetske tekstove Franje Martineza iz njegove divne knjige „Oko naše gore Ivanščice“, kadli odjednom sretnemo lovce. „Kaj se nemrete tiše spominjati, životinje nam plašite!“ strogo veli jedan brko, a mi odvratimo „Ne plašimo ih, život im spašavamo! Nego, striček, jel bi vi nama pokazali kak s te puške pucate od veselja dok Veldin Karić gol zabije za Varteks?!“. Ostavili smo začuđenog lovca, a nas je uskoro dočekala zelena livada i zelena „Lujčekovahiža“ s preljubaznim domaćinima koji su nas posjeli za stol. Kaže mladić „Imamo domaću juhu s rezancima, krvavice s restanim krumpirom, domaće zelje, štrukle, vino belo, vino crno, pivo…“ a mi uz osmijeh „Može sve, hvala“ štambiljamo naše planinarske dnevnike i pozdravljamo poznate planinare iz lepog Varaždina. Kada smo sve poštambiljali, pojeli i popili, uslikali smo drvene vile koje su kao ukrasvisjele sa zida. Nažalost, ovo su jedine vile koje smo na planini našli. Sišli smo u selo Gotalovec. Naherene drvene kućice oprezno su nas dočekale, a tišinu seoskih sokaka razbijalo je lavež pasa i ćurlikanje purica koje zabrinuto čekaju Badnjak. Susreli smo staru bakicu od oko 80 godina u narodnoj nošnji, išla je u crkvu na paljenje prve adventske svijeće. Kada smo je upitali „Bako, kojim putem za utvrdu Milengrad?“, ona je rekla „Ajaj, deca, ne znam povedati, to bi morali nekog starijega pitati…“. Slikali smo se s dragom staricom i poželjeli joj ugodan ostatak dana, a zatim se preko Zajezde uputili za Budinščinu. Zajezda koja je nekada imala i rudnik sada je nekako pusta, iz zgrade osnovne škole rastu stabla. Prekrasni dvorac dočekuje nas urušenim krovom i opleten biljkama penjačicama, govoreći svoju tužnu priču o blistavijim vremenima.

Zvono s prekrasne crkve upozorava da će uskoro mrak, a mi se još uvijek divimo debeloj lipi pored koje na mramoru stoji natpis „Kao što ova lipa širi svoje grane, tako napreduj i ti Lijepa naša domovino!“. U Budinščini upadamo u autentičnu krčmu s pivom na akciji, a popularne cijene alkohola očito su utjecale i na to da smo umalo uživali u prizoru tučnjave lokalnih momaka. Ili je to turistička zajednica organizirala da nam upotpuni doživljaj? Kako god, ulazak u vlak obilježila je neka tiha tuga koja označava kraj jednog nezaboravnog planinarskog vikenda ispunjenog smijehom. Nije važno koliko je planina visoka, niti koliko je daleko. Važno je da u njoj znaš uživati, poštujući je i voljeći. Važno je putovanje prigrliti kao učenje, a prekrasni zagorski kraj pun je tradicijske kulturne baštine koja ubrzano nestaje jer uzimamo običaje zdravo za gotovo, a nismo toga niti svjesni. Naše fotke će izblijedjeti, a uspomene postupno nestati s godinama. Planina Ivanščica ostat će ovdje i prihvaćati s ljubavlju nove putnike i planinare. Pođite na Ivanščicu, iz Ivanca ili Lepoglave, Krušljevca ili Mađareva, Lobora ili Konjščine! Svaka staza ima svoje čari, a s bilo kojeg njenog vrha možete dotaknuti nebo!