U Zagorje je prije pet - šest godina stigao opasan predator koji lovi zečeve, fazane i srne

Čagljevi su sve veći problem u lovištima jer se hrane lovnom divljači. Iako je to životinja koja nije nikad prije obitavala u Zagorju, u naše krajeve stigla je prije pet do šest godina. Prije je obitavala u Posavini, a zatim se proširila po cijeloj Slavoniji, a onda uzvodnim tokom uz Savu, došla i kod nas. Najprije su se pojavljivali pojedinačno, a onda su počeli dolaziti masovno. Sada se kod nas pare i razmnožavaju, tako da se zasigurno više neće micati s našeg područja, rekao je predsjednik Lovačkog društva Mokrice Oroslavje dr. Davor Gredičak.

Hranidbena konkurencija

Čagalj je, laički rečeno, nešto između lisice i vuka. Veći od lisice, a nešto manji od vuka.

– Čagalj je jedan od opasnih predatora što se tiče divljih životinja. Lovi sitnu divljač, od zečeva do fazana... Lovi i mlade lisice jer je to hranidbena konkurencija. Gdje god se čagalj pojavi onda se i broj lisica automatski smanji. Međutim, čagalj nije opasan samo za sitnu divljač, nego i visoku divljač pa se u mjestima gdje se pojavi smanjuje i broj srneće divljači – kaže Gredičak. Čagljevi love u čoporu i vrlo lako mogu uhvatiti i odraslu jedinku srne. Čagalj je isključivo noćna životinja, tako da je ljudi vrlo rijetko mogu vidjeti. Eventualno je mogu primijetiti noći na cesti ili ranim jutarnjim satima.

Izbjegava susret s čovjekom

- Ne dolazi blizu kuća i praktički je bezopasan za čovjeka jer izbjegava bilo kakav susret s njim. Lovci do prije dvije – tri godine čaglja nisu imali u lovnogospodarskoj osnovi, no sada vrše njegov odstrel kao štetočine. I ja sam prošle godine ustrijelio čaglja, čekajući lisicu. Jedan lijepi primjerak čaglja koji je ocijenjen sa zlatnom medaljom – rekao je Gredičak, koji ističe da čagljeva ima i po Dalmaciji i na otocima i to u velikom broju, gdje često čujemo da u potrazi za hranom napadaju i ovce.

Čagljevi ili šakali je naziv za tri vrste iz roda pasa (lat. Canis), malene do srednje veličine, koji nastanjuju Afriku, Aziju i jugoistočnu Europu. Čagljevi popunjavaju sličnu ekološku nišu kao i kojot (nekada zvan američki čagalj) u Sjevernoj Americi; i jedni i drugi su svejedi, mogu loviti životinje malene do srednje veličine, a i poznati su strvinari. Duge noge i pseći zubi su dobro prilagođeni lovu na malene sisavce, ptice i gmazove. Velika stopala i spojene kosti noge omogućavaju im da dulje vrijeme mogu trčati brzinom od 16 km/h. Najaktivniji su u zoru i navečer. U Hrvatskoj živi jedna podvrsta zlatnog čaglja, koji je rasprostranjen u južnim primorskim predjelima, osobito na poluotoku Pelješcu, gdje ga se često može vidjeti u ranim jutarnjim satima kako se neometano šeta vinogradima. Ratna zbivanja i učestale eksplozije tijekom Domovinskog rata vjerojatno su nagnale čagljeve na prijelaz preko rijeka Save i Kupe, te ih se stoga danas sve više susreće i nizinskim predjelima a osobito u Slavoniji. Ljudi ih često mijenjaju s lisicom, premda joj ne sliče u tolikoj mjeri jer su osjetno veći i sivije su boje slične vuku.