Dva i pol sata rock'n'rolla pripremio je Željko Bebek Gornjoj Stubici, gdje je održao koncert na 'Susretima za Rudija'. Publika je pjevala s Bebekom uglas njegove najveće hitove iz dugačke i bogate karijere, tražeći bis nekoliko puta, a pjevač je nama u razgovoru otkrio kakve ga anegdote vežu uz Zagorje te najljepše momente u svojoj karijeri

ZL: Konačno radno ljeto, nakon prisilne stanke. Je li Vam bilo naporno ili ste jedva dočekali nastupe?

Bebek: Bavim se poslom koji je lijep, sjajan, koji ne umara i koji me čini uvijek sretnim i sama pomisao na koncert već stvara dovoljno energije da se ta mladalačka poruka i dalje pronosi. Pauzu na koju nas je prisilila korona iskoristili smo da se pripremimo na nadolazeće vrijeme, a snimili smo i CD 'Mali oblak ljubavi'. Nadam se da će restrikcija biti sve manje, a koncerata sve više i da nam budućnost donosi onu sreću koju smo imali prije korone.

ZL: Ljubav prema glazbi prenosite i dalje u svojoj obitelji. Kako je to svirati sa sinom na pozornici, da li Vas to vraća u vremena kada ste Vi počinjali? Biste li voljeli da i njemu glazba bude poziv za cijeli život?

Bebek: Da, s pravom radim usporedbu s vremenima u kojima sam se počeo predavati glazbi sa željom da živim glazbu i od glazbe. Sve je nekako bilo jako slično, a vidim da i on glazbu voli i da u njoj uživa. Bio je sportaš, skijaš i ja sam se pomirio s tim da neće biti u glazbi, no želio sam da bude dobar ko Kostelić. I bio je dobar, ali jedan je dan rekao da izgleda da glazba ima taj magnetizam koji ga je privukao i tražio je od mene da mu odobrim da se njome bavi. Upozorio sam ga odmah da je taj život kao kruh sa sedam kora, ali kada to voliš onda ti nije teško i nadam se da će i moj sin nakon prvih uspjeha kod publike te daljnjim školovanjem i učenjem gitare, klavira i pjevanja, napraviti dobar put.

ZL: Iza Vas je dugačka karijera i mnogi hitovi, poput 'Selme', koji i danas među mladim generacijama još uvijek žive. Jeste li, kada su pjesme nastajale, mislili da će toliko dugo živjeti i imati toliko uspjeha?

Bebek: Ja sam to jako želio, za svaku pjesmu, ali nisam smio razmišljati o tome koliko će to dugo trajati, jer glazbenik uvijek ima strah da nešto možda napravi pogrešno i da zbog nečeg karijera nasilno prestane. Međutim, te pjesme koje sam pjevao, same za sebe, ali i sa mnom kako ih ja osjećam i pjevam i danas, napravile su put i sebi i meni. Tako da je recimo 'Selma', kao jedna od najvećih rock balada svih vremena pod našim hrvatskim nebom, pjesma koja će ostati poslije mene. To je zato što smo u nju pretočili sve emocije, kao i u mnoge druge, ali najradije govorim o 'Selmi', jer je pjesma bila posvećena jednoj stvarnoj ženi, i ta je stvarna priča pratila Selmu kroz čitav njen život, nažalost ona je u vrijeme pandemije umrla, ali kad god je pjevam sretan sam i radostan.

foto: Mladen Ban

ZL: I Vaše nove hitove vole sve generacije, tko je najčešće u prvim redovima na Vašim koncertima i kakav je Vaš odnos s publikom?

Bebek: Siguran sam da spadam u najsretnije pjevače, zato što pjesme koje sam pjevao sedamdesetih pjevaju i danas generacije koje su bile mlade kada su pjesme nastajale, ali i njihova djeca i unuci i na koncertima susrećem sve generacije, koje uvijek posebno pozdravim, one mlade, srednjovječne i one starije.

ZL: Ganjaju li Vas još uvijek obožavateljice? Makar znamo da Vas supruga sada prati na koncertima, niste li i nju upoznali upravo na jednom od koncerata?

Bebek: Ružicu sam sreo nakon koncerta 1997. Bila je preslatka, mlada, prelijepa, ali je poslije koncerta morala žurno doma. Poželio sam napraviti fotografiju za uspomenu, dojmila me se. Imao sam Kodakov aparat i zamolio sam menadžera da nas slika, da mi ostane uspomena na jedan lijepi susret. Rekao sam joj, ajde nek' barem ja imam uspomenu, ali i da ću drugu fotografiju nositi uvijek sa sobom da joj je mogu pokloniti ako se opet sretnemo. Onda smo se uskoro opet sreli i nismo se više nikad razišli.

ZL: Nedavno je bila obljetnica smrti Olivera Dragojevića, koji je upravo s Vama snimio svoju posljednju pjesmu, duet 'Ako voliš ovu ženu'. Je li Vam drago što je pjesma postala toliki hit i kakva Vas sjećanja vežu uz Olivera?

Bebek: Oliver i ja smo generacija, i on je ostvario ranu karijeru kao i ja i cijeli život proveo u glazbi kao vrstan glazbenik, pjevač i performer. Mnogo puta smo imali priliku biti zajedno na pozornici. Oliver je bio predstavnik jedne svoje vrste glazbe koja je jedinstvena, što i meni priznaju za moju glazbu. Kada je Branimir Mihaljević napravio glazbu na tekst Nenada Ninčevića, Oliver i ja smo je prihvatili od sveg srca i otpjevali zajedno u ono sretno vrijeme kada se još nije znalo što ga očekuje. Osim što je publika tu pjesmu zavoljela, tako sam je i ja zavolio zauvijek, to je pjesma koja će uvijek biti na mom repertoaru i svaki put kad je pjevam sjetim se Olivera i da je to možda najljepša stvar koja se meni u mojoj glazbenoj karijeri desila. Nakon toga sam odlučio da će to biti moj posljednji duet. No, ipak sam ove godine napravio iznimku, pa se na novom CD – u nalazi moj najslađi duet, sa sinom Zvonimirom.

ZL: Kako Vam se sviđa pozornica, Spomenik Matiji Gupcu po prvi je puta pripremljen za jednu takvu pozornicu i jedan takav koncert?

Bebek: Pozornica mi se jako dopada i moram reći da sam ponosan na organizatore koji su dozvolili sebi jedan izvanredan trošak da naprave pozornicu kakvu Stubica zaslužuje, gdje ćemo upriličiti jedan dobar i veliki koncert, iskren i od srca. A upravo jer će to biti ispred Spomenika Matiji Gupcu u nama večeras nije samo glazbeno raspoloženje, nego i ono patriotsko.

ZL: No, nije tu samo Gubec, posebna je i prigoda, Susreti za Rudija, našeg velikog heroja Domovinskog rata.

Bebek: Domovinski rat sigurno je najveća hrvatska priča u povijesti. Onog dana kad je Rudi sletio u Klagenfurt svi smo mi koji dišemo Hrvatsku bili ponosni, jer je njegov čin bio herojski, a istovremeno poruka čitavom svijetu, o tome koliko nas ima i da ćemo se izboriti za našu domovinu i da ćemo je imati. Upoznao sam danas i njegovu suprugu što mi je bila posebna čast.

ZL: Kakvi Vas dojmovi vežu uz Zagorje, imate li neku anegdotu vezanu uz ovaj naš kraj?

Bebek: Rodio sam se u Sarajevu i vrlo malo sam poznavao zemljopis bivše države i Hrvatske kao domovine, jedino sam dobro znao gdje su Makarska i Split, kamo smo išli na kupanje. Ali kada je '74. počela karijera Bijelog dugmeta, počeli smo putovati i Bregović, koji je porijeklom iz Svetog Petra Čvrsteca, mi je govorio o ovom sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, pa tako i o Zagorju. A kad sam ga upoznao, Zagorje me oduševilo. Zadivila me pitomost brega sa puno voća, grožđa i uvijek sam maštao o tome da ću nastupati u svakom mjestu u Zagorju. U zadnjih pet, šest godina, kada se desio moj novi uzlet u karijeri, Zagorje se sjetilo mene, i ja njega i nema mjesta kroz koje nisam prošao i zapjevao. Jako sam zavolio ljude u Zagorju i običaje, zagorski način prehrane. I večeras sam uživao u purici s mlincima i štruklima, ne postoji ništa na svijetu bolje. A osim ljudi i hrane, tu ima puno povijesti, nečeg posebnog.