Prethodni članak
Sljedeći članak

DONOSIMO: Ekskluzivni intervju s preč. Tomislavom Šestakom, novim rektorom Nacionalnog svetišta Majke Božje Bistričke


ZL: Nakon pet godina djelovanja kao ekonom Zagrebačke nadbiskupije, vraćate se u podneblje svojih svećeničkih početaka. Naime, Lobor je petnaestak kilometara udaljen od Marije Bistrice u čijoj ste župi Sv. Ane 1. rujna 1993. počeli obnašati kapelansku službu. U kakvu su Vam sjećanju ti Vaši počeci, vjernici, ali i pok. župnik Vinko  Mrkoci?

Šestak: Da, jedan mandat nadbiskupijskog ekonoma u Zagrebačkoj nadbiskupiji traje pet godina. Tih pet godina je iza mene. Nakon tih pet godina trebalo je odlučiti, je li ići u novi petogodišnji mandat kao ekonom ili preuzeti neku drugu službu u Nadbiskupiji. Smatrao sam da je pet godina ovakva iskustva sasvim dovoljno u svećeničkom životu, a u tom razdoblju dogodio se Covid, potresi, i kriza, pa je to vrijeme i brzo prošlo uz razne izazove. Nakon promišljanja, odlučio sam kako bih  u ovom aktivnom svećeničkom životu vrlo rado još pošao na koju župu u Nadbiskupiji i služio kao duhovni pastir nekom povjerenom stadu. Jednom sam zgodom  preuzvišenom nadbiskupu, mons. Draženu Kutleši, spomenuo  svoja promišljanja, nadajući se nekoj seoskoj župi u kojoj  bi se moglo još pastoralno djelovati i pomalo odmoriti se od proteklog razdoblja. No, i ovaj puta sam se uvjerio da su Božji planovi ipak drukčiji  od naših. Dragi Bog je htio da se opet „vrnem nazaj vu svoje lijepo Zagorje“ gdje sam i započeo svoj ovozemaljski život, 6. siječnja 1967. godine u Varaždinu, od sada pokojnog oca Antuna i majke Katarine rođ. Lončar. Nakon školovanja, svoje svećeničko služenje započeo sam kao župni vikar u Župi sv. Ane u Loboru, gdje sam obnašao kapelansku službu tri godine (od 1. rujna 1993. do 15. kolovoza 1996. godine). Počeci svećeništva ostali su mi u jako lijepom i trajnom sjećanju. U Loboru sam godinu i pol imao dobroga mentora, župnika i preč. dekana Vinka Mrkocija, koji je naglo umro, te sam jedno vrijeme bio sam dok nije došao novi župnik, vlč. Ivan Hrastović, s kojim sam  proveo još  godinu dana,. Dakle, u Loboru je bilo lijepo, stekao sam puno kvalitetnog iskustva, osobito u Prošteništu Majke Božje Gorske, gdje su Marijini hodočasnici rado dolazili, ne sluteći da će mi to hodočasničko iskustvo i kasnije dobro doći. 

ZL:Kako je dalje tekao Vaš svećenički put?

Šestak: Nakon prve etape trogodišnjeg svećeničkog služenja u Zagorju, vratio sam se u Zagreb i kao župni vikar službovao sam dvije godine (od 25. kolovoza 1996. do 25. kolovoza 1998.) uŽupi sv. Terezije od Djeteta Isusa u Zagrebu na Miramarskoj cesti. Potom sam sedam godina (od kolovoza 1998. do kolovoza 2005. godine) bio upravitelj Župe sv.Ivana Nepomuka u Glini, Župe sv. Ilije Proroka u Maji, Župe Ranjenog Isusa u Maloj Solini i Župe sv. Franje Ksaverskog u Viduševcu, a ujedno mi je od 1. srpnja 2001. do kolovoza 2005. bila povjerena služba dekana Glinsko-petrinjskog dekanata.

ZL:. Kako Vam je bilo službovati u Glini, u kojoj je za Domovinskoga rata tamošnja crkva  bila do temelja srušena, a gradnja nove počela je 2000. godine, u vrijeme dok ste bili upravitelj tamošnje Župe sv. Ivana Nepomuka?

Šestak: Ovo razdoblje  svećeničkog služenja, tada teritorijalno u Zagrebačkoj nadbiskupiji, sada Sisačkoj biskupiji, bio je specifičan, poseban, za moje svećeničko iskustvo koristan i nezaboravan. Tada mlad i poletan, ništa mi nije bilo teško, čak jedan veliki i lijepi životni izazov. Doći poslije Domovinskog rata na porušenu Banovinu - četiri župe, niti jedne župne crkve, sve srušeno i uništeno od srbočetničkog okupatora, ljudi shrvani, proganjani, ubijani, pomalo se vraćaju nakon Oluje na svoja zgarišta gdje im je bila srušena ili spaljena kuća i sve što su imali. U takvom životnom okruženju svećenik je bio taj koji ih je tješio, hrabrio, bodrio, tugovao s njima, veselio se, naviještao Božju riječ, poučavao ih sakramentalnom životu, ispraćao s ovoga svijeta… Tih godina započela je duhovna i materijalna obnova Banovine. Gradile su se nove obiteljske kuće ili obnavljale dijelom porušene, ostvarivao se povratak Hrvata u te svoje kuće. Gradili su se i obnavljali sakralni objekti koji su zvjerski do temelja bili porušeni. Tako smo i 2000., tada Jubilarne godine, zahvaljujući Zagrebačkoj nadbiskupiji, započeli s gradnjom nove glinske crkve na novom mjestu, kako bi bila veća od porušene, na kojem se mjestu sada nalaze samo obrisi te crkve, kao  spomen da je tu bila katolička crkva sv. Ivana Nepomuka. Nova glinska župna crkva bila je sagrađena u dvije godine, te je 2002. godine posvećena. Istodobno  su se obnavljali i drugi sakralni objekti u župne crkve u kojima sam tih sedam godina služio. Bogu hvala za tih lijepih i plodonosnih sedam godina.

ZL:Značajnog traga djelovanja ostavili ste kao župnik u župi sv. Nikole biskupa u Krapini, zagorskoj metropoli koja Vas je proglasila „počasnim građaninom“.  I danas volite dolaziti u Krapinu, na festivalski koncert „Popevke zanavek“?

Šestak: Da, nakon sedam godina svećeničkog služenja na Banovini, evo mene opet 'v Zagoje, nazaj'. Čudni su putovi Gospodnji i vrlo znakoviti. Od kolovoza 2005. do 29. kolovoza 2019. godine, punih 14. godina bio sam župnik u Župi sv. Nikole Biskupa u Krapini i istodobno sam šest godina vršio službu dekana Krapinskog dekanata. Dolazak u krapinsku Župu mi je znakovit po tome što dolazim u Župu u kojoj je opet jedno poznato zagorsko Marijansko proštenište. U župi Lobor, Majka Božja Gorska, a u župi Krapina, na Trškome Vrhu, Majka Božja Jeruzalemska. Dakle, služenje u Marijanskim prošteništima se nastavlja. Bogu hvala! U župi Krapina proveo sam punih četrnaest godina. Opisati sve je nemoguće, jednom riječju, bilo je Bogu hvala lijepo. Puno lijepih trenutaka i jedno veliko životno svećeničko iskustvo. Bilo je materijalne i duhovne obnove uz blagoslov Božji i zagovor sv. Nikole i Majke Božje Jeruzalemske. Da nije bilo dobrih krapinskih župljana i suradnika, puno toga se ne bi moglo ostvariti. Zato i ovim putem zahvaljujem svima na svemu i ovo priznanje koje spominjete, priznanje Počasnog građanina Grada Krapine “za izniman doprinos obnovi sakralne baštine Grada Krapine, promicanje duhovnih vrijednosti i zajedništva te za aktivnu ulogu u unapređenju kulturnog i društvenog života Grada Krapine“  ne bih nikada dobio bez tada mojih dragih krapinskih župljana i svih ljudi dobre volje, koji smo zajedno išli prema istome cilju, a cilj je jednim dijelom opisan spomenutim  Priznanjem. Stoga nije ni čudno da se rado navratim u Krapinu, ne samo na festivalski koncert „Popevke zanavek“, već i kad se ukaže kakva prilika za potreban susret s bivšim župljanima. 

ZL: Što je važno u poslanju župnika u jednoj sredini?

Šestak: Svećenik, bilo župnik ili upravitelj župe ili kapelan, poslan je u župu da u toj župi služi vjernicima, ne da stvara nekakvu životnu karijeru ili neki životni probitak. U svojem poslanju svećenik mora naviještati Radosnu vijest spasenja, ne samo riječima s propovjedaonice, nego svojim djelima i svakodnevnim životom. Služiti Bogu i čovjeku nije lako, svjedočiti Krista na svakom koraku, nije lako, ali se može. To vrijedi ne samo za svećenika nego i za svakog čovjeka vjernika. Zato je važno da je svećenik uzor vjernika svakom vjerniku. Dakle, važno je u poslanju župnika u jednoj sredini da svjedoči Krista. 

ZL: Koliko je stresno kad Vas nadležni nadbiskup dekretom određuje iz jedne u drugu župu? Čime se rukovodite po dolasku u novu sredinu?

Šestak: U formaciji za svećenika, bili smo upoznati da u tom zvanju ima i premještaja iz jedne župe u drugu, iz jedne službu na drugu, tako da s vremenom to postaje normalno. Katkad i sam svećenik traži promjenu službe ili župe, u nadi da će se u drugoj župi više ostvariti. Svaka nova župa je novi izazov gdje možeš puno toga dobra napraviti za tu sredinu. 

ZL: U Mariji Bistrici nasljeđujete omiljene prethodnike, mons, Lovru Cindorija, mons. Zlatka Korena i vlč. Domagoja Matoševića. Jesu li Vam štogod savjetovali? I kakvo će biti geslo Vašeg djelovanja u nacionalnom marijanskom svetištu?

Šestak: Prilikom razgovora s preuzvišenim nadbiskupom zagrebačkim, mons. Draženom Kutlešom, kad mi je spomenuo da je odlučio o mojem odlasku u Mariju Bistricu, iskreno, nisam bio svjestan je li se on šali ili misli ozbiljno. Pa sam ga pitao, misli li to ozbiljno?  Tada su mi kroz misli prošli živući bistrički župnici koje poznajem, mons. Lovro Cindori, mons. Zlatko Koren i vlč. Domagoj Matošević i pomislio sam kako  nisam dostojan toga niza, te sam to spomenuo i Nadbiskupu, da bih ja ipak negdje drugdje. No, uvjerio me da ipak prihvatim Mariju Bistricu. Nakon prošteništa Majke Božje Gorske ponad Lobora i prošteništa Majke Božje Jeruzalemske ponad Krapine na Trškome Vrhu, evo nove znakovitosti. Vrnul sam se opet nazaj v Zagorje, no ovaj puta u Hrvatsko nacionalno svetište Majke Božje Bistričke. Što iz ovoga zaključiti? Marija me ne pušta iz svoje velike obitelji. Želi da joj kao sin služim i pomažem njezinoj djeci u životu, da ih okupljam oko Nje i njezina Sina Isusa, kako bi upravo tu, u Mariji Bistrici, tražili radost njezine blizine. Radost pomirenja s Bogom u sv. Ispovijedi i okrepu u sv. Euharistiji.  

ZL: Što mora biti središte djelovanja župnika u jednoj župi?

Šestak: Svaki župnik poslan je od svojega Ordinarija u pojedinu Župu zbog potrebe pastoralne službe. Povjerava mu se zadaća da u suradnji s članovima Župnog pastoralnog i ekonomskog vijeća radi da Župa bude mjesto pobožnosti, gdje će se vjernicima obilno pružati sredstva spasenja, revno naviještati riječ Božja, unapređivati bogoslužni život, posebno euharistijskim i pokorničkim slavljem i gdje će se njegovati odobreni oblici pobožnosti. Posebno se župniku povjerava briga se održavanje crkvenih objekata i bilo kakve imovine. 

ZL: Podrijetlom ste iz varaždinskoga kraja, Seketina i župe Sv. Ilije. Koliko se često vraćate rodnome podneblju i budete li katkad nostalgični?

Šestak: Svoj rodni varaždinski kraj, župu Sv. Ilije proroka i svoje selo Seketin, u kojemu sam odrastao do svoje petnaeste godine, volim, jer sam tu primio temelje života i vjere, u kršćanskoj obitelji djeda Mije i bake Kate, tate Antuna i mame Katarine, te uz brata Josipa i sestre Marije,sada časne sestre Zrinke, te sestre Verice. Danas na tom obiteljskom ognjištu živi samo mama Katarina u svojoj 83. godini života. Mi djeca smo se raspršili svatko  na svoju stranu, no nostalgija nas vuče i često se svi zajedno nađemo kod naše  mame, posebice  na proslavama imendana ili nekog crkvenog blagdana ili kojom drugom zgodom. Mama nas, iako bolesna, okuplja u rodnoj kući, kao što nas i naša Nebeska Majka okuplja u kući Oca svoga i Oca našega. I dok ima takvog obiteljskog okupljanja i vjerničkog zajedništva, ne treba se bojati za dar vjere, zajedništva i radosti. 

ZL: Kako biste sebe predstavili privatno? Kako se opuštate, imate li hobi, što Vas zanima u slobodno vrijeme?

Šestak: U slobodno vrijeme, kojega baš u proteklom razdoblju i nije bilo, pokušavam se opustiti uz čitanje kakve knjige, gledanjem utakmica kad igra koja naša reprezentacija, posjetom dragih i poznatih ljudi…

ZL:Danas se sve više čita u medijima kako opada broj vjernika. Kako Crkvu u ovome vremenu približiti mladima?

Šestak: Nažalost, došla su vremena kada nam mediji „reklamiraju“  da nam opada broj vjernika. No, mi u Hrvatskoj moramo biti Bogu zahvalni, jer u Hrvatskoj se vjera živi. Možda ne kako bismo mi željeli, ali vjera se živi. Pa pogledajte naše crkve, ispunjene su djecom, mladima, obiteljima. Čujemo kako nekoga srce boli kad vidi mlade ljude da idu crkvu. Ma Bogu hvala da idu, neka nam radi toga srca budu ispunjena radošću. Da bi mogli ići i više, mogli bi. Djeca i mladi vape za Bogom, samo im njihovi roditelji to moraju omogućiti. Roditelji su ti koji su odgovorni za svoju djecu, koji im moraju biti uzor. Bez podrške roditelja mi svećenici smo slabi i nemoćni. Gdje nas roditelji podržavaju u zajedničkom vjerskom odgoju njihove djece, tu ima uspjeha, a gdje nailazimo na otpor roditelja, tu nažalost nema uspjeha. Zato moramo ponajprije moliti za vjeru roditelja djece i mladih koje odgajamo, jer jedino vjernički roditelji mogu očekivati i vjeru svoje djece. Postavljate pitanje kako Crkvu u ovom vremenu približiti mladima. Radije bih postavio pitanje, kako mlade približiti Crkvi. Crkva je tu već više od dvije tisuća godina. Ona opstaje, ne gasi se i ne nestaje. Ona je tu i bit će tu. Mi smo ti koji moramo biti Njome povezani. Tu nam je Majka Božja i Majka naša, koja nas okuplja oko svojega Sina, takve kakvi jesmo. Ona bdije nad nama i čuva nas kao kvočka piliće. Zato nemojmo bježati od nje. Budimo joj dobra i poslušna djeca. Bez osobne, obiteljske i zajedničke molitve u crkvi, teško možemo živjeti u milosti Božjoj. Zato vas sve preporučam, posebice  mlade i djecu, Božjem blagoslovu i zaštiti Nebeske Majke Božje Bistričke.

Još članaka iz "Vijesti"

Facebook