Za domaće, za pajdaše: Une kaj dojti trieba!
Piše: mr.sc. Rajko Fureš dr. med
Vsikud nam povedaju kak jedine je h penezeki veselje, kak se same zanje splati živeti,
Piše: mr.sc. Rajko Fureš dr. med
Vsikud nam povedaju kak jedine je h penezeki veselje, kak se same zanje splati živeti, kak za penezeke vse h življenju napraviti je trieba. Nie ljehke početi od onud gde nihči štel ne same da nie dojti, nek da nihči niti tam pogledati nie se dal. Kak god da ljehke je unda gda nehči ti putec pripravi, kak god mam nie ti tak h želučeku teške, po druge strani nema goršega od unoga kaj nihči još predrl nie, kaj se nie nikak mogle prijeti, zajeti i potrieti.
Življenjska doba navek od negde početi trieba, negde se male i zastanovi a zaistinu i negde je konec biti trieba. Te nigdar nihči zbeči mogel nie pa neme te zbeči ni mi mogli. Une kaj vsemi nam ostaje kak pravi putec – te je putec najdrajši i najslajši, te je dišoba, te je vse une kaj triebale je poslati na pravu stran, te je detečje okece kaj nigde ga drugde na svietu se nie mogle najti nek same h ovomu najlepšemu kraju. A vsega toga nigde drugde nie, nigde se niti drugde najti nemre – te same je h h našem Horvackom kraju, kraju kaj najlepši nam na svietu je.
Lepota kak lepota, vrieme kak vrieme, navek je teške početi, navek je teške kuražu najti, navek je teške z mesta se genuti, a poklje, poklje gda se zbrkneš z mesta – poklje navek vse lježejše je.
Nihči med nami nič druge nemre povedati nek da sam se živeti nemre, kak god da se nekomu morti i obrne pak si misli da jedini je, da vse more i da nihči nič nemre mu. Iste se tak povedati i trieba da nihči med nami nie jedini a niti najbolši, a iste tak si vsaki med nami prie ili kesnejše priznati bu moral da trieba je dalše gledeti i da vsaki mora svoje meste zaslužiti, da drugač se neda i da nie se smeti drugač nigdar niti vladati.
A navek vse dobre bile nie, navek vse te skup biti dobre nemre a niti te nebu. Kak god da štel nekaj z vsega toga speljati bi na pravu stran, kak god da češ se zviti i h vis prejti, da zvljekel se bi čem prie, čem bolji i unak praf praf – kak trieba i je – te mnogi ti put i nie moči. Pak, kak god da se obračaš, kak god da nejde ti i kak god da se nikak neda ti zmeknuti, vse te skup za druge ti nič niti nie nek da se spamtiš i da si zate dobre i praf zgruntaš kak dalše ti je za iti.
Kak god te štel ili ne štel – za tu vrieme, vrieme kaj pred nami je, kaj došle bu, prie ili kesnejše, za tu vrieme pririhtati se praf nam je trieba. Une kaj nam je dobre za razmeti, e te čeme ili te nečeme, je te da vrieme se niti dale je, niti se da a niti se dale bu zastanoviti. Unda gda se če nekaj povedati i gda se more nekaj zabrenzati, unda se zaistinu vidi i te da ljehke vse te skup nie a niti iste tak da ljehke biti nemre dok tak je kak je. Ljehke zaistinu biti nemre dok se praf tomu ne pririhtaš i dok neš štel nič več nek same mira čem prie si najti. Ljehke vsakomu med nami niti je bile a niti bu, pa tak te i zate vriedi. Unda gda se pririhtaš k tomu posleku, gda sam sebe poveš da te vriedi ti nekaj, da te če se obrnuti praf, unda ti se bu same mogle dogoditi te kaj se je i triebale dogoditi, te da krenul buš tam gde vsaki med nami več na ljete štel je.
Ljehke toga puteca nie pogoditi, teške ga je najti, mnogi su si med nami življenje potepli hutom kaj su iskali tie putec najvrednejši, pak su se po nekterami drugami puteci zgubili.
Klečečki se trieba za življenje boriti, morti vsaki med nami nezna da te veseljiče nam triebale bi biti, jer bolše si je koljeniče razdrieti nek življenje potepsti. Istina je i po druge strani te da vsakomu nie klečati mile, da nekteri med nami nigdar klečali neju, jer da navek lježega puta zebrali buju. Ali tie lježi putec nie h iste vrieme i putec pravi, navek je putec jedini putec kaj klečečki počne, kaj molitvica ga ciele življenje prati i kaj se za človeka navek skrbi. A same se klečečki življenje nove zaslužiti more, zaslužiti jer niti se nikak drugač te ni neda – jer tuj drugač niti nemre biti, klečečki i z molitvicu. I tu vrieme kaj bi šteli da nam dojde, tu vrieme kaj vse nas skup zazava, tu vrieme je vrieme kaj jedine se more z molitvicu i klečečki zaslužiti – te une je kaj jedine je i kaj Jezušek nam ga kak najvekši darek ostavil.